Tema mi je bila interesantna, pa sam iščitao sve postove. Inače, uglavnom se ne bavim tuđim životima.
Dosta toga je "rečeno", ali imam po nešto da dodam.
Navešću svoj primjer. Imam isto 29 godina, a za mjesec dana ću imati 7 godina staža.
Firma u kojoj sada radim je četvrta po redu. Imao sam slične krize u nekoliko navrata, a i sada me hvataju povremeno. Sada su najviše razlozi tome što posao koji radim ne ispunjava u potpunosti moje potrebe za napredovanjem i radno vrijeme - u dosta slučajeva povezujem po nekoliko dana na terenu, bez porodice, a nerijetko radim po 12h dnevno i vikendima. Kod kuće imam suprugu i ćerkicu. Što se tiče rasporeda kućnih obaveza, supruga je daleko više uključena, iako i ona radi, 2 dvije različite smjene. Ali prihvata to sasvim ok. No, posao ima i puno svojih dobrih strana, pa me zadržava. Sve dok ne naiđem na bolji, ispunjava me.
Većinu svog slobodnog vremena provodim sa ćerkicom, ako se na neki način ne igramo (unutra ili napolju), što god da radim, vučem je sa sobom.
Ne bih pominjao koliko je jednostavnije i ljepše živjeti u Podgorici nego u džungli kao što je Beograd, gdje život provedeš u saobraćaju.
Nisam programer, ali kako smo iz iste struke, pa ih poznajem neki solidan broj. Večina tih ljudi koje ja znam su vrhunski programeri, ali nestabilni u privatnom životu. Valjda se u svom tom kodu gubi osjećaj realnosti.

I u 20-im, i u 30-im, i u 40-im su nespremni za brak i nedovoljno iživljeni. Čekajju ih promjene iz korijena. Kod ljudi koji su više uključeni u život puno manje se primjećuje zbog toga što promjene postepeno dolaze. Kod programera (onih koje ja znam) te promjene dolaze naglo. Kada dođe na red osnivanje porodice, uz sve te promjene muškarci ulaze u mali krizni period. Intezitet krize zavisi od prethodne spremnosti na to. Postoji gomila nekih novih obaveza i stvari o kojima se nije razmišljalo prije ulaska u tu životnu fazu.
Navedoh da radim u 4. firmi od završetka studija. Ni jedan posao me nije u potpunosti ispunio. Iako sam uvijek bio spreman da radim koliko god je potrebno, i u koje bilo vrijeme da je potrebno (dosta se migracija radilo noću), iako odlično podnosim visok nivo stresa, u situaciji kada nivo stresa i s*anj* dostigne tačku koju sam prepoznao kod kreatora foruma, tražio sam drugi posao. To i njemu toplo savjetujem. - Radiš posao, tražiš, nađeš drugi posao - ideš.
Ne treba se obazirati na to da li je neko uplatio doprinose isl. IDEŠ DALJE...
Još jedna stvar u kojoj sam se prepoznao su bolesni roditelji. Moji roditelji su bolesni, ali žive na sat vožnje od mene. Ne kupujem im ljekove, ali mi nije sve-jedno kad se jave da nešto nisu dobro.
Slažem se da sportske aktivnosti podiži nivo dobrih hormona i čine da se čovjek daleko bolje osjeća i treba ih upražnjavati, posebno ako čovjeka ne mrzi ujutro da porani. Nakon 15 dana u 6 ujutro ustaješ kao prepelica!
Vikend služi za skitanje sa porodicom i odmor, u maksimalnoj mjeri koliko je to moguće. Radni dani meni služe za obaveze, trgovinu, kafanu itd. Ali ne ostajem u kafani do 5, n'o od 10 do 12 i paljba. Na taj način se ima vremena i za ženu kući. Kome se švrlja, boga mi ne baš...

Danju se nađe vremena za kaficu i razgovor...
Takođe i kada čovjek nešto napravi, kada iskaže kreativnost i uloži neki trud, osjeća se zadovoljnim. Npr kada okreči sobu, napravi neku policu isl.
Ne kažem da imam savršen život, uvijek neki đa'o fali, ali dura se...
Toplo preporučujem povremenu obnovu štiva iz srednje škole:
http://www.slideshare.net/kokoska12/bices-covek-sine-moj
SREĆNO!