Kada pokušavate da slikate decu na klasičan način, pogledom kroz tražilo ili praćenjem ekrana, većina počne odmah da se namešta, glumata, daje neku protivreakciju. Bude to super, napravi se i tu sjajnih stvari, ali ponekad čovek poželi drugačije, da bude nevidljiv ili bar van vidokruga zamaskiran u kakav grm ili prikolicu.
Ne volim grupne fotografije niti dece niti bilo čega drugog, uvek mi je bolje izvući detalj, neko zanimljivo lice u prvi plan.
Deca su uglavnom visine oko 1-1.2 metra i kada spustim ruku sa fotoaparatom pored sebe, praktično im je objektiv u nivou noseva. Digitalija pruža mogućnosti za beskrajno mnogo snimaka, ima tu dosta falša i nakrivljenih kadrova, treba malo vežbe da se stekne navika držanja paralelnosti, ali suština je da deca uopšte ne reaguju na tako postavljen aparat i ponašaju se prirodno, nesvesna da ih neko snima sve vreme. Posle se tu nađe svega i svačega, evo, recimo ovo dole je nastalo tako, ruka uz telo, pet-šest snimaka od kojih su praktično svi sem jednog upotrebljivi, objektiv posmatra dete kao ravno sebi i nema onog pogleda odozgo koji je najčešći kada su deca u pitanju.
Nema trika da se napravi ovakav snimak tako što će se kleknuti ispred deteta i krenuti sa kadriranjem.
