Kad sam počinjao sa linuxom, uzeo sam Debian, RedHat, Mandrake, Suse, i Slackware. Jedini čija mi je instalacija bila totalno razumljiva i totalno "strejt" je bila instalacija Slackwarea. Nema grafike, čist tekstualni mod, čitaš help i kucaš komande, i sa njima možeš da radiš šta god poželiš. Ove druge instalacije su imale kojekakve "wizarde" i druge budalaštine, koje su meni više problema pravile nego rešavale, tako da neke distribucije uopšte nisam ni uspeo da instaliram sa tim njihovim wizardima.
E, sad, ovako se instalira aplikacija na slackware:
./configure && make && make install

Ako nešto fali od nekih paketa, ./configure će možda reći šta fali, pa onda trk na Internet, skini dotični paket, pa za njega otprilike ista ta sekvenca komandi, i tako rekurzivno dok se ne reše svi problemi. Jeste, deluje komplikovano, ali meni često to ispadne mnogo bolje nego da instaliram neki (recimo Debianov) zastareli paket koji pri tome ne radi ili nema neke opcije. Silom prilika u poslednje vreme se bavim Ubuntu i CentOS-om (headless sistemi), i sem apt-get (odnosno yum) nisam primetio da imaju neke druge prednosti. Jeste, lepo je otkucati "apt-get dovecot-imap" i dobiti svoj imap server, ali na kraju opet treba zaroniti u konfiguracione fajlove, tako da meni lično razlika nije toliko značajna.