Vidiš, jedan od osnovnih principa za bezbednost finansijskih transakcija je u tome da nikada svi podaci za proveru korisnikovog identiteta ne budu na jednom mestu, tj. da ne idu preko istog kanala.
Na primer, uz kreditnu/debitnu karticu nikada nećeš držati zapisan PIN jer bi u slučaju gubitka srećni nalazač mogao da podigne sve što imaš na računu. Taj princip važi i za online plaćanje. Ako bi preko Interneta mogao da prebacuješ novac sa jednog računa na drugi, potencijalni haker bi pomoću najobičnijeg trojanca sa keylogerom mogao da ti pokupi:
a) podatke o kreditnoj kartici
b) korisničko ime i lozinku koju koristiš za prijavljivanje na online sistem banke
Zbog toga je bolje da poverljivi podaci idu odvojenim kanalima – informacije o kartici preko Interneta, a manipulacija računima i (de)blokada kartice preko telefona.

Na prvi pogled deluje kao super rešenje, ali sve pada u vodu kad ti neko provali u PC i pokupi sve podatke, uključujući i one pomoću kojih odlaziš na sajt banke da generišeš brojeve kartica za jednokratnu upotrebu.
Koliko ja znam, ovo rešenje sa pozivnim centrom i zaključavanjem kartice je preuzeto iz Rusije, Ukrajine i sličnih zemalja gde su online prevare i kriminal preko neta izuzetno rasprostranjeni. Dakle, koncept je ispitan u najrigoroznijim uslovima pre nego što je primenjen kod nas.
