
Slobodan Paunović, Arius
Kompanija Arius iz Beograda, koja proizvodi softver za bankomate i Pos terminale, prodala je svoja softverska rešenja i dvema švajcarskim bankama. U pitanju je softver koji dozvoljava elektronski pristup podacima ovlašćenom osoblju u skladu sa propisima Švajcarske o zaštiti privatnosti podataka i uredbama o sprečavanju pranja novca. Osim toga, ova kompanija izvozi i u BiH, tesno sarađuje sa više italijanskih i švajcarskih kompanija, a nedavno je sa nigerijskom kompanijom ATMone potpisala ugovor o saradnji na razvoju softvera za bankomate ukupne vrednosti šest miliona dolara.
Za ovu godinu, Arius će iz Srbije u Nigeriju prodati znanje vredno milion dolara koje će biti konvertovano u akcije samog ATMone, čime će Arius dobiti 20 odsto vlasništva ove perspektivne kompanije. ATMone je formirala grupa banaka koja za cilj ima da u Nigeriju uvede elektronski novac, tj. da razvije mrežu bankomata i POS terminala. Potencijal ovog posla je ogroman ako se uzme u obzir da je elektronsko plaćanje u Nigeriji u povoju, a da ta zemlja ima preko 130 miliona stanovnika.
Arius je nedavno krenuo i u posao sa fiskalnim kasama i formirao zajedničko preduzeće sa trećom po veličini italijanskom kompanijom u toj oblasti. Ipak, na domaćem tržištu ne ide sve tako glatko. O planovima Ariusa za dalje širenje i problemima koje ima u Srbiji, za Ebit govori generalni direktor Ariusa Slobodan Paunović.
E: Kako ste došli do poslova u Švajcarskoj i Nigeriji?
Slobodan Paunović: U ovom poslu je posredovala i švajcarska firma Arius Suisse, koju su osnovali Arius iz Beograda i Best Vision holding iz Švajcarske. Arius Suisse je osnovana zbog lakšeg plasmana sofisticirane robe, kao što je softver iz Srbije, na inostrana tržišta. Iako deluje čudno, nama je lakše da dođemo do poslova u inostranstvu nego kod nas.
E: Zašto?!
S. Paunović: Strancu su bitne dve stvari: da li vaš softver radi i koliko košta. Mi volimo da radimo sa klijentima koji tako razmišljaju. U domaćim okvirima smo pioniri na ovom tržištu. Dok se u ovoj zemlji raspravlja šta da se radi sa industrijom ili poljoprivredom, mi prodajemo post-industrijske proizvode, pa tako dolazi do nekih nelogičnosti. Jer, dok je u to
ku akcija "Kupujmo domaće", nas uporno određeni finansijski lobiji izbacuju iz posla na domaćem tržištu i guraju neke firme sumnjivog kvaliteta. A o našem kvalitetu govori dovoljno to da se švajcarske banke ne libe da kupe naš proizvod. Sledeća, u najmanju ruku, čudna stvar je činjenica da ne dobijamo podršku od agencije za promociju izvoza za naše nastupe na svetskim sajmovima. Jednostavno, ide se logikom da ne stvaramo ništa materijalno, pa onda i ne proizvodimo. A svi pričaju o strateškoj važnosti razvoja softverskih kompanija za Srbiju.
E: Da li Srbija može da mašta o razvoju "softverskog sektora" pored giganata koji izrastaju, kao što je Indija, iz čijih škola godišnje izađe 200.000 programera?
S. Paunović: Može. Primer iz jedne banke u Švajcarskoj govori da su otpustili određen broj svojih stručnjaka da bi razvoj softvera prepustili jednoj indijskoj kompaniji. I na kraju se desilo da su morali da zaposle još ljudi iz Švajcarske da nadgledaju Indijce koji znaju da pišu softver, ali nisu bili u toku sa potrebama te banke i propisima po kojim ona treba da posluje. Tako je, umesto smanjenja troškova, došlo da njihovog rasta. Uvek ima mesta za lokalne i regionalne kompanije koje razvijaju softver.
E: Koje poslove, pored razvoja i prodaje softvera za banke, bankomata i POS terminale, Arius pokušava da dobije?
S. Paunović: Radimo na integraciji sistema za prikupljanje biometrijskih podataka od građana, njihovom povezivanju sa bazom podataka i sa uređajima za kontrolu. Takav sistem smo već razvili za naš MUP, u saradnji sa Motorolom i još nekim kompanijama. Naši partneri su zadovoljni i očekujem da će biti moguće da nastupimo i na nekim drugim tržištima.
Em: Kojim?
S. Paunović: Ne mogu sad mnogo o tome, ali recimo da će lične isprave u skoro svim zemljama morati da imaju čipove sa biometrijskim podacima, kao što su otisak prsta, digitalna fotografija, elektronski potpis i slično. U SAD, na primer, od 2007. godine neće biti moguće ući bez pasoša sa čipom ili bar njihove vize sa čipom koji sadrži određene biometrijske podatke.
E: Kako ste došli do tog prvog posla sa MUP-om Srbije? Svojevremeno je dovođena u pitanje legalnost tog tendera...
S. Paunović: Stvar je vrlo jednostavna. Cena ponude koju smo dali za ceo sistem je bila 2,5 milona evra, a mislim da je prva sledeća ponuda imala cenu od oko 4,5 miliona evra. Osim toga, sistem funkcioniše i naši partneri su zadovoljni. Sa ovim iskustvom možemo da radimo poslove za druge države. Jako je važno da imate dobre reference za dobijanje poslova.
E: Imate li neke reference za poslove osim navedenih?
S. Paunović: Svojevremeno smo radili na razvoju softvera za Jugopetrol koji služi za upravljanje zalihama: od nabavke, distribucije, zaliha u rezeorvarima, sve do pištolja za istakanje goriva. Zalihe su mogle da se računaju na tri decimale. U rezeorvarima su bile sonde koje mere nivo i radarske sonde koje su tačno obračunavale količinu raspoloživog goriva. Softver je proradio, radnici su ga lepo prihvatili i nije bilo nikakvih problema. Međutim, umesto da ga prihvate, oni su ga, navodno, odbacili. Umesto da nam plate za softver, sad smo na sudu. Tako, na primer, pokušavamo da "napadnemo" svojim ponudama i neke velike nigerijske i druge naftne kompanije, a umesto da naša kompanija kod koje je softver proradio bude referenca, mi se sa njima sudimo.
E: Zašto bi to neko uradio?
S. Paunović: Postoji više mogućnosti. Jedna od njih je da nekom ne odgovara kontrola. Jednostavno, tad bi se tačno znalo koliko goriva ima od pumpi do velikih rezeorvara. Ne bi bilo "gubitaka". Druga mogućnost je da beže od novih tehnologija, a treća je neznanje. Ili, hoće neko rešenje koje je desetak puta skuplje. Sve je moguće, ali ono što tvrdim je da uz naš sistem ne bi bilo gubitaka, tako da bi uštedeli milione evra. Možda bi onda i cene goriva na pumpama bile niže, jer bi bilo manje gubitaka koji se uračunavaju u cenu. A to svi osećamo po džepu svaki put kad dođemo na pumpu da sipamo gorivo.
Internacionalno
Arius a.d. Beograd postoji od 1995. godine, a prošle godine vrednost kapitala mu je dostigla 3,5 miliona evra, uz profit od 650.000 evra. Ima partnerske odnose sa IBM-om, a odnedavno je i partner sa amaeričkom kompanijom Diabold, koja je svetski lider u proizvodnji bankomata.
Arius je privukao i prvu direktnu investiciju iz SAD, kada je osnovano je zajedničko preduzeće Europlanet. Nedavno je osnovano i zajedničko preduzeće ARCH sa trećim po veličini italijanskim proizvođačem fiskalnih kasa RCH.
Motivisano
Trenutno u Ariusu ima 50 zaposlenih. Ono što predstavlja najveći problem za softverske kompanije u Srbiji - bežanje radne snage u inostranstvo odmah po sticanju referenci - Arius je rešio. "Zapošljavamo ozbiljne ljude koji imaju porodicu i, naravno, gledamo da im obezbedimo natprosečne plate. Uz to, neki imaju i akcije kompanije, a ostali mogu dobiti udeo od zarade projekta na kom rade", objašnjava metode motivacije zaposlenih Paunović. On otkriva i mali trik da se za šefove važnih projekata postavljaju ljudi koji imaju decu u nekom tinejdžerskom dobu. "Nema šanse da njih iko preseli u inostranstvo", tvrdi on.
Plastično
Pošto softverski sistem Ariusa koriste i banke u BiH, u tim bankama biće moguće koristiti nacionalnu Dina platnu karticu. Takođe, Arius je razvio softver preko koga će korisnici platnih kartica moći da elektronski kupuju vaučere za dopunu svojih mobilnih telefona.
ebit