Citat:
pctel:
Moje misljenje je da ljudsko bice ne cini zadovoljnim polozaj koji je dostigao, vec naprotiv osecaj svakodnog napredovanja. Ja sam vec par puta dosao do svog maksimuma u nekoj oblasti rada, video da dalje nema mogucnosti ni za kakvo napredovanje, resetovao sve i krenuo od nule u necemu totalno desetom. Svaki put sam bio u dilemi da li da to uradim ili je previse ludo, kad uradim prva tri dana sam imao osecaj da sam mozda pogresio i to je to, kasnije se nikada nisam pokajao.
Upravo tako. I nikada nisam razumeo komplekse ljudi koji imaju problem da krenu sa necim od nule. Kada si u nekoj oblasti pocetnik, ako te ta oblast izrazito zanima, uzivaces u samom procesu ucenja.
Kakve veze ima to sa drugim ljudima, njihovim trenutnim znanjem. Ti gledas svoje zelje, svoja interesovanja, gde si sada, a gde zelis da budes.
Ali u Srbiji je obrazovanje odraslih i uopste taj sistem neformalne edukacije zlo. Kada u nekoj normalnoj zemlji neko pita kako da savladam/naucim nesto, dobijem neki sertifikat, ljudi ti lepo napisu korake, ne pita te niko za godine, bracni status, broj dece. A kod nas vec u prvoj poruci pokusavaju da te obeshrabre i odvrate od same pomisli i predstavljaju to kao nemogucu misiju. Nijedno zanimanje nije bauk, jedino ljudi vole da ga tako predstavljaju.
Moje misljenje je da je to u civilizovanim zemljama normalna stvar, da covek radi na sebi u razlicitim sferama, prosiruje svoje vidike, obogacuje svoje znanje u skladu sa nekim svojim unutrasnjim porivom.
Ne znam da li je kod nas vise fah idiota nego globalno, ali ja nikada nisam bio pristalica ljudi koji tvrde da osoba treba usko da se specijalizuje i da se trudi da to bude njegova prednost. Sto vise istrazujes, osluskujes, uspeces da pronadjes nova interesovanja, nove teme, a to je valjda i cilj, ostati radoznao.