Da li kupujemo genetski modifikovanu hranu a da to i ne znamo? Da li je istina da aditiva ima čak i u hlebu?
Sigurno ste već čuli da mnogi prehrambeni proizvodi sadrže genetski modifikovane sastojke i da mnogi od njih ne odgovaraju propisanom kvalitetu i deklaraciji. Uglavnom je reč o sojinim i vegetarijanskim proizvodima, paštetama, pilećim kobasicama, konzervisanom kukuruzu.
Zato se potrošači s pravom pitaju šta jedu i da li genetski modifikovana hrana sme da se prodaje. Gotovo sve zemlje u Evropi dozvoljavaju prodaju modifikovane hrane, ali pre toga mora da prođe rizgoroznu kontrolu od strane nadležnog organa i da bude posebno označena.
ADITIVI U HLEBU
I o supstancama označenim slovima i brojkama, koje poboljšavaju njihov izgled i trajanje, u poslednje vreme mnogo se govori. Nakon što su opovrgnute "crne liste", sve nas je šokirao podatak koliko aditiva pojedemo u hlebu. Kako ih prepoznati, kolika je dozvoljena doza?
Kad se postavlja pitanje štetnosti i opravdanosti upotrebe aditiva u prehrambenim namirnicama, među ostalima i u hlebu, pre svega treba znati da je upotreba aditiva neophodna radi očuvanja i produženog vremena trajnosti namirnica. Činjenica je da svaki aditiv pre nego što dođe na tržište prođe ispitivanje i stroge kontrole delovanja na organizam (takva ispitivanja se sprovode na životinjama) i pri tom se određuje maksimalno dozvoljena količina unosa pojedinih aditiva u organizam, s time da je ona oko 200 puta manja od količine korišćene prilikom ispitivanja nuspojava i negativnih učinaka. Aditivi ne smeju nepovoljno da utiču na zdravlje potrošača i prehrambenu vrednost namirnica.
Hleb je zasigurno jedna od namirnica za koju nas zanima šta sve sadrži, odnosno koji se aditivi koriste u njegovoj proizvodnji, s obzirom na to da je reč o namirnici koju konzumiramo svaki dan. Postoji cela paleta raznih pro
Uz slane namirnice treba uvek piti dovoljno tečnostiizvoda koji se dodaju hlebu u cilju poboljšanja njegove pecivosti, kvaliteta gotovih proizvoda, zatim povećanja volumena i zadržavanja svežine. Takođe, na tržištu postoje tzv. namenske mešavine u obliku koncentrata ili gotovih mešavina za jednostavno i brzo pripremanje raznovrsnih pekarskih proizvoda, a kao konzervansi za sprečavanje kvarenja pekarskih i poslastičarskih proizvoda upotrebljavaju se proizvodi na bazi soli propionske i sirćetne kiseline.
TAJNA BROJEVA
Prilikom proizvodnje hleba koristi se npr. aditiv pod brojem E300, iza kojeg se krije askorbinska kiselina, koja služi za tretiranje brašna i kao antioksidans (sprečava oksidisanje masnoće i time produžuje trajnost namirnice) koji se dodaje u sve pekarske proizvode, zatim E341 odnosno kalcijum fosfat koji služi kao regulator kiselosti. Aditiv E170 je kalcijum karbonat koji služi kao sredstvo protiv zgrušavanja brašna ili skroba.
U našoj zemlji postoje propisi i pravilnici koji diktiraju dozvoljene količine i vrste aditiva zavisno od grupe namirnica. Međutim, potencijalna opasnost ne leži u aditivima koji su dozvoljeni za upotrebu, niti u njihovim propisanim količinama, već dodavanju aditiva u većim količinama od propisanog, u materijama koje se dodaju da bi se podigla cena proizvoda (kao npr. bojenje belog brašna radi prodavanja kao crnog), što nije štetno po zdravlje, ali činjenica je da nismo kupili proizvod od crnog brašna. U svim tim slučajevima važna je kontinuirana kontrola namirnica, ali isto tako i deklaracija na proizvodima da bi potrošači bili tačno informisani o sastavu i dodacima u proizvodima.
POTROŠAČI, OPREZ
1. Čitajte natpise na konzervama, industrijski proizvedenim poslasticama, margarinu, osvežavajućim napicima i ostalim konzervisanim jelima i, kada je to moguće, odaberite one koji imaju manju količinu dodataka.
2. Posebno izbegavajte proizvode s veštačkim bojama i dodacima za aromatizovanje (vrlo intenzivnih i privlačnih boja i ukusa), jer su niske hranjive vrednosti, a zaobilazite i one koji sadrže aditive različitih tipova.
3. Proverite tačnost natpisa "bez konzervansa i boja" tako što ćete pročitati nalepnicu jer proizvod može da sadrži manje količine aditiva ili čak da sadrži i određene antioksidante ili arome koji ne poboljšavaju njegov kvalitet.
KOLIKI JE STEPEN SIGURNOSTI ADITIVA NA TRŽIŠTU
Mnogi ljudi veruju da su aditivi sami po sebi toksični ili štetni. Iako to oni u principu nisu, u prekomernim količinama mogu biti opasni, a loš glas koji ih prati može biti opravdan ili njihovo delovanje sumnjivo:
* Potpuno sigurni: Vitamini ili kiseline koji su prisutni u namirnicama ili materije koje organizam ne vari, niti asimiluje, nisu toksični, kao što je npr. vitamin E ili limunska kiselina (E-330) iz narandže.
* Prihvatljiv rizik: U nekim slučajevima vrednuje se odnos rizika i koristi: nitrati i nitriti, konzervansi mesa, mogu da stvore određene kancerogene spojeve, tzv. nitrosamine, ali zato sprečavaju rast bakterija koje izazivaju trovanje, tako da je njihova korist veća od moguće štete.
* Sumnjivi: Postoji nekoliko sumnjivih aditiva zbog mogućeg izazivanja raka, kao što su antikoskidanti BHA i BHT (E-320 i E-321) ili ciklamatski zaslađivač, ali još uvek ne postoje dokazi.
GMO
Ovo je skraćenica za genetski modifikovani organizam, odnosno onaj čiji smo genom izmenili biotehnološkim postupcima u cilju poboljšanja svojstva. Na primer, jagoda koja je otporna na niske temperature dobijena je dodavanjem ćelija DNK ribe severnih mora u prirodnu strukturu jagode. Ili pirinač koji sadrži vitamin A dobijen je dodavanjem određenog gena.
Cilj je bio da se dobiju vrste otporne na insekte, herbicide i bolesti, te razne klimatske uslove da bi se osigurao znatno viši prinos od konvencionalnog uzgojenih. Na primer, pirinač koji sadrži provitamin A rešava problem pothranjenosti u zemljama Trećeg sveta.
Osnovno je pravilo da analiza kvaliteta hrane s obzirom na GMO elemente mora da prođe dvostruku proveru, i to u laboratorijama s visokosofisticiranom opremom.
Zasad nema pouzdanih istraživanja kojima bi se dokazalo da li je GMO u hrani štetan ili nije. Zagovornici tvrde da štete nema, a protivnici da takva hrana izaziva alergije i da je kancerogena. Neki genetičari čak sumnjaju u analize jer nije moguće otkriti GMO na slučajnom uzroku ako se ne zna koji se gen traži.
Hrana i sastojci hrane koji sadrže ili se sastoje od GMO moraju na deklaraciji, ambalaži i popratnoj dokumentaciji da imaju vidnu oznaku da sadrže ili se sastoje od GMO-a, kao i naziv GMO. Ta oznaka mora jasno da ukazuje na "genetski modifikovani organizam".
ADITIVI
Aditivi su materije tačno poznatog hemijskog sastava, koje se ne konzumiraju kao namirnice, niti su tipičan sastojak namirnice bez obzira na prehrambenu vrednost, a dodaju se u svrhu poboljšanja tehnoloških i senzorskih svojstava. Tu ne spadaju teški metali, ostaci pesticida, aflatoksina i supstance koje se dodaju radi poboljšanja prehrambene vrednosti namirnica (vitamini, minerali i sl.).
Koriste se u brojne svrhe, od sprečavanja gubitka hranljivih materija i razvoja štetnih mikroba i otrovnih spojeva do poboljšavanja izgleda, ukusa, boje, arome i teksture namirnica i produžavanja roka trajanja.
Prolaze kroz strogu kontrolu nadležnih institucija. Da bi se utvrdila njihova toksičnost, dnevne doze koje se smatraju sigurnim, i prolazne i trajne nuspojave, najpre se testiraju u laboratorijama na životinjama, a i nakon autorizacije kontinuirano se prati njihovo delovanje.
"Crne liste" aditiva štetnih za zdravlje koje su se pojavile u javnosti su opovrgnute. Studije koje povezuju te spojeve s bolestima kao što je rak nisu dokazane, a Svetska zdravstvena organizacija potvrđuje da nisu opasni. Ipak, ne može se osporiti da su otkrivene nuspojave njihovim dugoročnim uzimanjem te interakcije među njima.
Identifikacijski kod svakog aditiva sastoji se od slova E (Evropa), te niza brojki.
Prvi daje podatak o tipu supstance: 1 (boja), 2 (konzervans), 3 (antioksidans), 4 (stabilizatori i emulgatori), 5 i 6 (arome) i 9 (zaslađivači).
Drugi broj pobliže označava aditiv (ako je boja ukazaće na boju, ako je konzervans onda na njegov hemijski sastav).
Ostalim brojkama se identifikuje supstanca, npr. boja erotrozin, koji se koristi za jogurte.
Link