Zdravo svima.
Lepa tema, moram da priznam.
Ipak, ispricacu vam moj background da biste shvatili u kojim sam situacijama bila.
Zavrsila sam jednu dosta zahtevnu beogradsku gimnaziju, i kao i svaki dobar gimnazijalac, zelela da upisem fakultet. Moj izbor pao je na Medicinski. Naporno sam ucila, i naravno uspela da se nadjem "iznad crte". Moje razocarenje bio je osvojeni broj bodova, sumnjala sam da sam prevarena. To je bila 1995. i rezultati testova su se prepisivali na kartonce, zaokruzivnajem tacnih odgovora. Zalbe i pretresi nisu bili omoguceni zbog broja interesenata, tako da je svako mogao da ti "zaokruzi" jos poneko slovce, jer se svako pitanje gde je bilo više od dva zaokruzena odgovora smatralo netačnim, i tako da te "spusti" na listi. Caka je u tome sto sam ja DVESTA MESTA iznad sebe pronasla kolegu iz odeljenja kojiem je uspevalo da bude DOVOLJAN (to znaci, da otprilike ima jednu trojku i sve ostalo dvojke). On TEORIJSKI nije mogao, sa sve max brojem poena na testu, da bude tu.
I tako se ja lepo pokupim sa Medicinskog, bacim u djubre crveni indeks sa sve slikom, i odem po PLAVI indeks.
Upisala sam Fakultet za menadzment na Univerzitetu BK, imala odlicne profesore (neki su vec pokojni, nazalost), osvojila tri puta stipendiju (prosek+cista godina) i sada sam na rukovodecoj poziciji u velikoj firmi. Kako sam svo vreme uz studije radila raznorazne poslice pri Univerzitetu, moja racunica kad sam apsolvirala pokazala je da je meni privatni univerzitet isplatio oko 35 hiljada maraka za 4 godine.
Eticko-moralna dilema na temu "kupovine diplome" uvek je postojala, i postojace. Medjutim, kao sto je gore neko vec pomenuo, nije u pitanju DIPLOMA (znam ja dva-tri inzenjera koji su nesposobni za zivot i nikada nece naci posao), vec ZNANJE. To su cini mi se, u nasoj percepciji, malo pobrkani loncici. Ima devojaka i sa mog faksa koje su se udale i radjaju decu, i ne rade nista, a tata im je prodao kravu (a nekima bogami i dve krave!), da bi mogle da studiraju. A ima i onih koji vec vode neke firme, i vrlo su uspesni u tome sto rade.
Osim znanja, mislim da je veoma bitno kakva nas licnost krasi. Ako smo navikli da nam mama sprema ruckic i pere gace i carape citav zivot, onda verovatno nista od nas.
Smisao za zivljenje, zelja za stalnim ucenjem, optimizam i borbenost su, mislim, kljucni faktori koji odlucuju o karijeri. A zabusanata i lozaca ce, naravno, uvek biti. Njima se jednostavno ne treba baviti.
Murphy loves me!