S A J A Beograd
Član broj: 226539 Poruke: 1911 *.static.sbb.rs.
|
Problem nedostatka posla je dosta širok za objasniti, ja ću probati da iskažem svoje viđenje stvari. Sve je počelo kada je Srbija počela da napušta komunistički model i polako ulazi u tržišnu ekonomiju. Tu je napravljena jedna veika greška što narod nije malo bolje edukovan šta znači tržišna ekonomija i koliko je bitno pametno iskoristiti tranzicioni period. Evo tranziocioni period je na svom kraju, ništa pametno nije učinjeno a i veliki deo naroda i dalje slabo razume principe i surovost tržišne ekonomije. Tržišna ekonomija daje izobilje mogućnosti ali predstavlja jedan sistem po kome se sve tretira kao roba, čak i ljudi. Čovek vredi onoliko koliko može da radi i zaradi. Humanost i poštenje je i dalje prisutno ali nije u prvom planu jer se ne uklapa u "stvaranje profita" što je osnovni cilj tržišne ekonomije. U zlatno doba komunizma u Srbiji se proizvodilo sve i svašta, imali smo fabrike i dobar standard, dinar se menjao u menjačnicama u inostranstvu a naši roditelji su mogli za jedno popodne da sednu u avion, odu do Pariza, popiju kaficu i vrate se, eto čisto provoda radi. Onda je svetom počela da vlada groznica "tržišne ekonomije" iliti kapitalizam, naša vlast nije htela da se prilagodi tome, konkretno Sloba je i dalje terao po svome ali na kraju i mi bivasmo ubeđeni da se "kapitalizujemo" kao i svi ostali. Od 2000-te godine je počela takozvana tranzicija koja u proseku traje od 10-15 godina. To znači da se domaća privreda u tom periodu treba transformisati iz monoposlističke u tržišnu. Mežutim, to nije odrađeno. Putem privatizacije su rasprodate sve firme koje vrede i čijim kupcima nije bio cilj da nastave delatnost već da rasprodaju sve što ima i nestanu a ovi što su ostali i dalje nisu sposobni da se bave tržišnom ekonomijom. Da pojasnim, ako uzmete neku fabriku iz vremena komunizma, na primer koja pravi traktore, oni su sa svojim traktorima snabdevali celo tržište. Nisu se modernizovali jer nije ni bilo potrebe jer su imali koliki-toliki monopol. Onda dolaskom kapitalizma tržište počinje da se otvara. Odjednom se pojavljuju uvozni traktori koji su savremeniji i jeftiniji od naših. To automatski znači propast naše fabrike traktora. Oni imaju mogućnost da se "na brzaka" modernizuju i postanu konkurentni ili da propadnu. Oni nisu uspeli da se modernizuju i naravno da su propali. Zapravo nisu još jer ih država subvencioniše. Država sada subvencioniše dosta velike industrije koja se nije prilagodila tržišnim uslovima kako bi uopšte mogli da rade. Možete misliti koliko je takav sistem održiv s obzirom da se te subvencije isplaćuju iz budžeta, tj. od para svih nas. Ako bi te subvencije prestale, naša privreda bi bukvalno stala jer prosto nije konkurentna sa uvoznom robom. A upravo to radi tranzicija, otvara tržište neke zemlje, carine padaju i dolazi strana roba koja je jeftinija i kvalitetnija i time direktno uništavaju domaću industriju koja se nije prilagodila na vreme. Prosečnom građaninu je vrlo drago kad čuje kako carina padaju, kako može da uvozi šta hoće, kako dolaze veliki trgovinski lanci u Srbiju (ikea, lidl...) i zaista, taj pojedinačni građanin od toga zaista ima neke kakve-takve koristi međutim, sve to debelo ide na štetu srpske industrije i ekonomije. Svaki taj trgovinski lanac koji dođe u Srbiju je došao da eksploatiše naše tržište i kad se pojavi uništi na desetine i stotine privatnih biznisa u krugu od par kilometara. Prodaje uglavnom uvoznu robu a posle svu dobit koji zaradi iznese iz zemlje. Dakle za pojedinca korist a za ekonomiju i industriju zemlje šteta i to velika. E sad, šta činiti? Da li zabraniti ukidanje carina, otvaranje tržišta i dolazak velikih trgovinskih lanaca? Naravno da ne. Tako funkcionišu pravila igre u kapitalizmu i nema sada kajanja. Prosto je trebalo u vremenu tranzicije, kada se tržište polako otvaralo, da se i domaća privreda osvesti i počne da radi konkurentno. Jer kako se otvara naše tržište za strance tako se i njihovo otvara za naše firme samo što oni naše tržište debelo eksploatišu a mi njihovo ne možemo jer nismo konkurentni. Zato što smo protraćili 13 godina tranzicije i ništa nismo postigli, mi i dalje imamo privredu koja jedva da postoji i to malo što postoji postoji zbog subvencija. I tu dolazimo do razloga što posla nema. Pa prosto posla nema jer smo previše brzo otvorili naše tržište, počela je da dolazi tuđa roba i tuđa radna snaga a mi zaboravili da radimo na svojoj konkurentnosti. Bojim se da je situacija više nego loša. Posla će biti sve manje i manje, država nema para ni za subvencije ni za sopstveno održavanje i posežemo za kreditima. To tako neće moći doveka. Zarada koju dobijaju naši radnici je upravo proporcijalna ekonomskoj situaciji u kojoj se zemlja nalazi. Privrede i industrije praktično više nema i zaista nema šta da se radi. Zato je i odnos poslodavaca i radnika u velikoj neravnoteži. A i sami znate šta znači kada na jednog poslodavca dođe par stotina ili hiljada radnika, tu definitivno ne može da se priča o nekim velikim zaradama niti pravima. Zašto bi neki poslodavac nekome dao platu 1000e ako ima njih par stotina koji će mu raditi za 200e? Prosto tako funkcionišu stvari i dok god ova ekonomija ne stane na svoje noge nema nekog posebnog načina kako stvari mogu da budu bolje. Ni poslodavcima nije lako, znam dosta firmi koje rade ali prosto ne mogu da naplate ni svoj rad ni svoju uslugu. Niko nema para. Kako onda da isplati radnike? Teško. Ključ je u izvozu ali kome izvoziti kad naši proizvodi nisu konkurentni, ima koliko hoćeš kvalitetnijih i pritom jeftinijih. U opštom nedostatku posla, cena rada mora da opada, to je neminovno. Zemlje koje nemaju industriju, kao što je Srbija, imaju samo dve mogućnosti za budućnost, okretanje poljoprivredi i privlačenje stranih firmi po principu "evo vam jeftine radne snage i dođite da ekspoatišete naše tržište pošto mi sami to ne možemo". Okretanje poljoprivredi je takođe priča za sebe. Generalno to slabo da zanima većinu ljudi, svi bi da rade neke kancelarijske poslove. U selima katastrofalna situacija, mladi masovno odlaze u gradove, sela i polja ostaju prazna. A onda kada svi iz sela dođu u gradove, domaći tajkuni će pokupovati svu tu zemlju, kupiće mašine i staklenike i ona će ti isti ljudi iz gradova da idu tamo da rade kao radnici za 200-300e platu i to sve na zemlji koja je do juče bila njihova. Evo evropska unija propisuje da se čak i strancima omogući kupovina domaće zemlje. Tek to bi bila propast, tek tada neće biti posla. Tek ćemo mi videti šta znači pravo siromaštvo. I sada, šta nam je činiti? Na prvom mestu je povećanje konkurentnosti domaće privrede i rast izvoza a na drugom mestu je da se malo uspori sa otvaranjem tržišta. Carine nas štite iako pojedincu idu na štetu jer mora da kupi auto skuplje. Mi smo trebali na putu za EU da otvorimo naše tržište kad nas prime a ne ranije. Tada bi nas primili mnogo brže: evo mi otvaramo naše tržište a vi nama dajte članstvo. Ovako je naša vlast uradila katastrofalnu grešku, mi smo unapred otvorili naše tržište a u EU nismo ušli. I sad što bi nas uopšte i primili u EU kad ne moraju? Mi smo već svakako uradili sve što se od nas očekivalo, otvorili smo tržište i sad ovako na statusu kandidata mogu da nas drže sledećih 50 godina. Da se malo vratim na "mlade", i njihovom naporu na nađu posao. S obzirom da posla nema mnogo, svako mora za sebe da uloži napor da ga nađe. Od sedenja kući leba neće biti. Komantari tipa "bolje da sedim kući besplatno nego radim besplatno" takođe nisu dobri jer i pod pretpostavkom da negde radite besplatno, vi opet od toga imate neku korist jer stičete radno iskustvo i znanje. Vrediš onoliko koliko znaš, tj. vrediš onoliko koliko možeš para da napraviš. Ljudi koji znaju da "naprave" pare mogu da nađu posao za koliko pola sata. A ako nekome treba da se govori šta i kako treba da radi i posle da se njegov rad kontroliše i ispravljaju greške onda džaba mu bilo, teško da će posao naći. Može se živeti sa 200e mesečno a može i sa 1000e mesečno, ako neko uporno radi za 200e to je onda njegova tržišna vrednost. Taj isti poslodavac bi mu dao i 1000e ako on njemu vredi toliko. On prosto vredi toliko i jedino svojim naporom može da promeni stvari, zapravo može da čeka i da se promeni sistem ali to neće dočekati (gore sam objasnio zašto) pa je zato najbolje da svako uzme stvari u svoje ruke i prione na posao.
|