@mmix
Nisam mislio na bukvalno brisanje te granice, već na činjenicu da zahvaljujući antimobing zakonu radnik može da utiče na poslovanje firme, maltene kao i njen vlasnik. Mislim, mogao je i ranije, tako što će da zabušava i otaljava posao, ali barem je postojao mehanizam da se takav radnik dovede u red, recimo oštrom kritikom, pretnjom otkazom, itd. Međutim, sada sve to može da se svrsta u mobing i onda bukvalno dođeš u situaciju da moraš da moliš radnika da odradi svoj posao, kao da je on kakav suvlasnik firme ili partner u istoj. Kao da nije dovoljno teško stvoriti uspešnu i profitabilnu firmu, čim otvoriš, sačekaju te sa porezima, kojekakvim taksama, kao i onim famoznim nazivom biznis korisnik, što u svetu obično znači korisnik koji ima razne povlastice prilikom korišćenja neke usluge, a kod nas obično znači istu uslugu, samo duplo skuplju. Sad još treba da brineš i o tome da se tvoj radnik slučajno ne uvredi ako mu kažeš da treba da radi svoj posao. Mislim, ne vidim zašto bi radnik trebao da ima neku specijalnu zaštitu, samo zato što je radnik. Zakonom je već zabranjeno seksualno i drugo uznemiravanje, nasilje i slične pojave... ne samo nad radnicima, nego nad bilo kojom drugom osobom. Prema tome, to je sasvim dovoljno. A ako nekom radniku ne odgovara da radi u nekoj firmi, zato što se previše radi ili je vlasnik nadrndan tip koji je stalno namršten ili te druge kolege ne podnose baš previše (za šta obično postoji dobar razlog), a ti izvoli promeniti firmu, a ne da zakon nameće ostalima da ti se uvlače u du*e da ih ne bi optužio za mobing.
Generalno sam protiv zakona koji su previše rastegljivi i mogu da se tumače na hiljadu načina. Da je taj zakon preciznije definisan, možda ne bih imao ništa protiv njega, ali ovako, kada u nekom zakonu stoji psihičko maltretiranje, onda hebi ga. Mislim, šta je kog đavola psihičko maltretiranje ? To je subjektivna kategorija. Nekome je psihičko maltretiranje kada ne uspe da popije kafu ujutru i ljudski se rasani. I šta sad, firma treba da mu omogući da prvih sat vremena radnog vremena provede u razbuđivanju i ispijanju kafe, jer on tako funkcioniše, u suprotnom postaje nervozan i razdražljiv. Takođe sam i protiv zakona koji odrasle osobe tretiraju kao malu decu. Mislim, ono, ako ti kao jedna zrela i odrasla osoba ne možeš da uspostaviš normalan odnos sa kolegama i vlasnikom firme, najverovatnije je problem u tebi, a ne u njima i ti si taj koji to treba to da reši, bilo razgovorom sa kolegama, bilo drugačijim stavom, a ne da ti to rešava neki zakon, niti zakon to može da reši. Šta sad, znači ostale kolege te ne podnose (za šta gotovo uvek postoji razlog) i ti ćeš da uzmeš da ih optužiš za mobing. I šta ćeš time da postigneš ? Misliš da će više da te cene zbog toga ? Naprotiv, samo može da bude još gore.
Takođe je veliki problem u tome što dosta ljudi ne kapira mobing. Evo baš skoro razgovaram sa jednim poznanikom o tome i njegov stav je otprilike "Jedva čekam taj antimobing zakon, jer će gazda sada morati više da me poštuje". Eto, znači ljudi očekuju da dobiju poštovanje zakonski, ne shvatajući da poštovanje, kako vlasnika firme, tako i kolega, treba da se zasluži, a ne da bude garantovano zakonom. U tome i jeste problem, mobing onako kako je definisan, može da se odnosi i na nedostatak poštovanja, a to je po meni nebulozno. Zato mi se i ne sviđa taj zakon, kao i bilo koji zakon koji vezuje ruke vlasniku firme u ophođenju prema radnicima. Nema potrebe za tim. Mislim, ako ja otvorim firmu, plaćam porez, ulažem svoj kapital u tu firmu, pokrivam troškove iz svog džepa (a ne iz budžeta), pa pusti me da radim onako kako mislim da treba i da tretiram radnike onako kako mislim da će doneti najviše produktivnosti. Ako grešim u tome, meni će se obiti o glavu, a ne nekome drugom. A ako se nekom radniku ne sviđa politika firme ili tretman koji dobija, slobodan je promeniti firmu. Takođe, ako ima neki problem sa kolegama ili ga kolege jednostavno ne podnose, takođe treba da promeni firmu, a ne da neki zakon definiše kako će se kolege ophoditi prema njemu. Mislim, šta ako je problem u njemu, a najčešće jeste. Primera radi, sećam se jednog kolege, tek svršenog studenta (mada to nije toliko bitno za ovu priču) u jednoj od prethodnoj firmi u kojoj sam radio. Naime, pre nego što je on došao, imali smo razgovor sa vlasnikom firme o tome da se uposli jedna devojka/žena, koja bi održavala prostor, kuvala kafe i tako te stvarčice. Pošto je kolektiv bio mali, kao i prostorije u kojima smo radili, dogovorili smo se da nema potrebe za tim i da je bolje da ako već hoće da izdvoji taj novac, da svima poveća platu za određeni iznos (planirana plata za kafe kuvaricu podeljeno sa 5 koliko nas je inače bilo tu), a da se mi sami organizujemo i počistimo jednom nedeljno prostor, što nam stvarno nije bilo teško, jer se radilo o prostoriji 5 sa 5 u kojoj nije bilo ničega osim radnih stolova i jednog ormarića za dokumenta, a da kafu sami kuvamo pošto smo imali sve uslove za to (po sistemu, svaki dan je neko drugi zadužen za kafu i tako na smenu). Znači, svaki petak ostanemo 15-30 minuta duže, svako obriše prašinu sa svog stola, a onda se podelimo pa jedan prebriše ormarić, drugi časkom brisne pod, treći pokupi paučinu, itd. I to tako super funkcionisalo dok nije došao taj novi kolega koji nije hteo da ispoštuje dogovor. Kada dođe red na njega da kuva kafu, on jednostavno odbrusi da on tu nije došao da kuva kafe, nego da piše kod. Kada dođe petak, jedino on uvek ima nešto isplanirano, pa ne može da ostane ni tih 15 minuta duže, a i ako ostane, radi sve preko one stvari ili jednostavno uzme na svoju ruku pa odradi ono što je najlakše i kaže "Eto, ja sam svoj deo obavio", iako smo mi napravili organizaciju tako da se smenjujemo, tako da svake nedelje nekom drugom dopadne da odradi najlakši posao (brisanje prašine sa ormarića) i to uvek bude onaj ko je prethodne nedelje radio najteži posao (brisanje poda). I šta onda da radiš takvom čoveku ? Naravno da ga niko nije podnosio, da niko nije hteo da mu pomaže, da niko na pauzi nije hteo da provodi vreme sa njim, na kraju smo grupno otišli do vlasnika firme i tražili nekog drugog za tu poziciju. E sad, gledajući definiciju mobinga, to što smo mi radili svakako može da se svrsta u mobing. I sad bi mi trebali da plaćamo kaznu zbog toga, a realno, ko je tu kriv, mi koji smo super funkcionisali i pokušali i njega da integrišemo ili on ko je došao tu da gleda svoja posla, a ne da bude deo kolektiva ?
Sve u svemu, poenta je da mislim da se u poslednje vreme preteruje sa pravima radnika. Uskoro više neće biti nikoga ko će nešto da radi, već ćeš sa jedne strane imati menadžere koji pišu neke master planove, procenjuju, ocenjuju, računaju... a sa druge strane radnike koji svako malo tužakaju firmu, jer su nezadovoljni što im žena nije dala prethodno veče, ali su nekako to projektovali na firmu u kojoj rade.
-Odracuonogakomijedrpiorazmaknicu.
-Ne rxdi mi txstxturx, kxd god hocu dx
ukucxm "x" onx ukucx "x".
-Ko kaaz e da ja neuummem da kuuca
m.
-Piše "Insert disk 3", a jedva sam i ova
dva ugurao u drajv
-Postoje samo dve osobe kojima
verujem, jedna sam ja, a druga nisi ti