Jednom rečju, ja sam za što manji upliv države u život ljudi, pogotovo kada se radi o odnosima između poslodavaca i radnika. Pa tako ako poslodavac ima projekat koji je vezan za telekomunikacije i naiđe mu radnik koji hoće da radi za šolju kafe dnevno, jer mu u tom trenutku ne trebaju pare, već želi da stekne iskustvo u radu sa telekomunikacijama, zašto ne bi obojici bilo omogućeno da ostvare svoje ciljeve, poslodavcu da smanji troškove, a radniku da stekne iskustvo koje mu je potrebno, umesto što će da dođe država i da kaže da to ne može i da poslodavac mora da isplati radniku najmanje 15.000 dinara mesečno. I onda ako poslodavac odluči da ne primi tog radnika, već da umesto toga raspodeli malo više posla na postojeće radnike, taj jedan radnik ostaje uskraćen za radno iskustvo koje je želeo.
Jednostavno, poslodavci i radnici treba da budu izjednačeni po pravima i obavezama, a ovako je radnik u mnogo boljem položaju. Samo primera radi, radnik može u bilo kom trenutku da da otkaz bez ikakvog objašnjenja, dok poslodavac to mora da pravda. Takođe, poslodavac je obavezan da plaća radnika minimum 15.000 dinara mesečno, dok radnik nije obavezan da odradi, odnosno zaradi tih 15.000 poslodavcu. Dalje, poslodavac je obavezan da obezbedi svu moguću zaštitu radnika na radu, dok radnik nije ni u kakvoj obavezi da zaštiti firmu. Prosto nije fer.
-Ne rxdi mi txstxturx, kxd god hocu dx
ukucxm "x" onx ukucx "x".
-Ko kaaz e da ja neuummem da kuuca
m.
-Piše "Insert disk 3", a jedva sam i ova
dva ugurao u drajv
-Postoje samo dve osobe kojima
verujem, jedna sam ja, a druga nisi ti