agasoft Aleksandar Đurić Tražim posao... Beograd
Član broj: 43804 Poruke: 2251 *.dedicated.abac.net.
Jabber: agasoft
|
Poštovane kolege i koleginice i oni koji to niste i jeste, bez obzira ko ste, šta ste i gde ste,
Pročitah celu temu pažljivo sa razumevanjem i ne mogoh da se ne iznerviram i da ne iznesem svoje mišljenje.
Možete slobodno poruke preokrenuti ka meni pošto sam ja verovatno kompleksniji primer, ali bez ličnih kompleksa.
Pozivam sve one koji napadaju dečka da nije u pravu da sednu, pažljivo pročitaju moju poruku do kraja i ako imaju šta pametno odgovore.
Pre nego počnem o sebi želeo bih da stanem u stranu pokretača teme i da kažem:
Ništa se ne brini, svi koji su protiv tebe nisu to bez razloga. Većina njih ili sve ima, ili im sve drugi žvaću ili žive u nekakvim iluzijama sa divnom sposobnošću da crno vide kao zlatnu boju.
Moja hronična nesreća počinje ovako:
Rođen sam jedne davne 1985te godine u Beogradu, no zbog nepromišljene nostalgije mojih cenjenih roditelja, završavam 300 km dalje sa njima u provinciji u Kuršumliji.
Saznaje se da, pošto sam prevremeno rođen, sam potpuno slep.
1993. godine bivam upisan u školu za učenike oštećenog vida "Veljko Ramadanović" u Zemunu, gde sam kao sedmogodišnje dete, daleko od roditelja prepušten sam sebi, ostaloj deci, nastavnicima i internatskim vaspitačima, bez ikakve mogućnosti za komunikacijom sa mojim roditeljima.
I da ne dužim, tako 12 godina, osnovna pa zatim pravno-birotehnička srednja škola u izolaciji...
Hrana je bila daleko od odvratne, novca nikada dovoljno za svoje potrebe nisam imao, ali to me niko nije ni pitao.
Za to vreme, imao sam neke probleme sa hormonima, razvojem polnih organa, i tako dalje...
Sve se to na sreću sredilo.
Ja sam u osnovnoj školi bio odličan, u srednjoj odličan. Uvek sam bio mržen od školskog rukovodstva jer sam jedini kao politički lider imao hrabrosti da razvalim usta protiv svega lošeg, boreći se pritom za pravdu stotine dece u kolektivu, za bolju hranu, toplije sobe, bezbednije stvari, za bolje sutra...
Kada sam god nešto izjavljivao za televiziju i novine, moje su reči totalno bile isečene jer im se nije mogao promeniti kontekst da lepše zvuče.
Od 1998. godine se bavim računarima, zahvaljujući govornom softveru i hardveru koji za nas postoji, koji nam omogućava da potpuno ravnopravno sa vama umesto ekrana slušamo informacije koje i vi vidite.
Nakon ovih 11 godina, računarima se vladam skoro odlično, polagao sam ECDL sertifikat, držao obuke četvorici slepih u lokalnom savezu 2005. godine, odradio puno sistema i pomagao ljudima oko virusa i ostale gamadi, i da se više ne hvalim.
Kada sam završio svu školu, nisam nipošto želeo da se vraćam dole. Hteo sam da ostanem ovde, da napredujem, kako se tada zavaravah...
Pokušao sam da upišem fakultet, španski jezik na filološkom fakultetu univerziteta u Beogradu. Naravno, njima je smetao moj hendikep i odbacili su me posle prijemnog.
U to vreme pogodio me je razvod roditelja, očeva agresija i alkoholisanje, fizička deoba kuće...
Zatim isključenje fiksnog telefona, struje...
Zamislite sebe da sedite petnaest dana u kući, bez vida, u mraku, bez struje, bez interneta, bez društva, bez ikoga...
Kad kažem u mraku, ja vidim svetlost, da se razumemo.
I pored toga, bio sam hrabar, nastavio sam dalje.
Želeo sam da i sledeće godine pokušam fakultet.
Naravno, opet i sa većim znanjem bivam odbijen.
I dalje se nisam predavao.
Otišao sam na drugi upisni rok, želeći da upišem bilo šta.
Odabrao sam bugarski jer je tamo bilo još 4 slobodna mesta pa sam računao da to niko neće.
Zamislite moje lice, moje stanje kada sam idućeg ponedeljka otvorio rang listu.
Primljeno 4,
odbačeno 1,
odbačen sam, po ko zna koji put, samo ja!!!!!
Da je bio neki tatin sin, on bi uz 3000 evra sigurno upisao!
Od tada ja više nemam snage u životu.
Ali ipak, borim se po malo i dalje...
Počinjem da konkurišem za razne poslove širom Srbije...
Nikome naravno ja ovakav nisam potreban.
Početkom 2007. godine, u moj život dolazi najbolja devojka na svetu, moja sadašnja verenica, a ako Bog i sreća pomognu i buduća supruga.
U aprilu te godine, pišem Telekomu sa molbom za neki posao.
Još jedna lažna nada njihove službenice:
"Samo se prijavite na biro za invalide rada u Beogradu, prijavite mesto prebivališta u Beogradu, mi ćemo vas sigurno zvati u maju mesecu za posao..."
Famozni maj je došao i prošao a posao su dobili članovi DS-a...
Pitaćete me zašto ja nisam član DS-a?
Zato što sam ja čovek, ja ne umem da igram na prljave karte glasajući za druge a sastančeći sa prvima.
Od jula, verenica i ja posle završetka njenog fakulteta odlučujemo da se ne razdvajamo i da, pošto u provinciji ne vidimo perspektivu, budemo u Beogradu.
Bilo smo kod njenih skoro pola godine.
Naravno, nadajući se da će neko od nas naći posao...
Međutim, od nule nismo mogli dalje...
Ja vam mogu pokazati ako neko želi hrpu konkursa gde sam aplicirao i naravno ništa.
Želim da vam obrazložim zašto:
Danas je gomila devojaka mog profila koje vide i koje lepo izgledaju. šta mislite, zašto bi neko zaposlio mene ovakvog kad u kancelariji pored glavonje može da sedi lepa i zgodna 25-godišnjakinja koja pride može da mu ako je malo lakša i ne preže od straha, obzira i sramote uđe i u krevet?
Naravno, ni zbog čega. Ja definitivno ovakvom društvu nisam potreban.
Oktobra prošle godine bivam pozvan na razgovor u Vip mobile za radno mesto operater u call centru. Na razgovoru sam bio solidan ali sam već posle njega bio razočaran, videvši u glasu komisije da ni njima nisam potreban.
Naravno, oni su zapadnjački rekli da će me neko obavestiti.
I obavestio me je, da nisam primljen jer ne postoji radno mesto za mene.
I tako još puno kompanija puno puta...
Verenica koja je takođe slepa je konkurisala za jedno radno mesto gde je ispitivač rekao da ona govori engleski bolje od njega i da će sigurno biti primljena.
Šta mislite, kakav je mail dobila?
"Niste primljeni zbog nepoznavanja stranog jezika."
Od februara živimo u posebnom iznajmljenom stanu.
To je jedna garsonjerica od 28 kvadrata koju mi plaćamo celih 180 evra, a naša celokupna primanja tuđe nege i pomoći iznose teknešto više od 330 evra. Znači zamislite, vi imate 150 evra, a treba da platite komunalije, struju, telefon a za hranu, šta i koliko ostane...
Pod pritiscima smo roditelja, neće niko da nam pomogne osim njenih ali moramo da trpimo svakojake uvrede i povrede.
Moji me uopšte ne podržavaju ni u čemu, eto ja moram sam kroz život ali nemam mogućnosti.
Verenica je već i trudna, njoj je 26 godina, kad će da osniva porodicu ako neće sad.
Zaboravite fraze da je trebalo prvo posao pa dete, kada bi taj posao došao, u pedeset godina?
Gde je moj posao posle više od pedeset prijava i mukotrpnog traganja?
Nemam bre ni internet, koristim najskuplji i najgori GPRS, u ovom stanu se nonstop udaram nemam gde da se okrenem...
Pa vi, koji govorite da se ovde može živeti, da li bi se neko menjao malo sa mnom?
Da vas čujem gospodo, hoćete li reći da i ja imam kompleks?
I kakav naravno?
4 godine sam se trudio i borio, desetog septembra sam oborio koplja i shvatio da ja stvarno ne mogu više. Eto, seksualni život nije problem.
Problem je prokleti novac, prokleti stan...
Da bar imam novca za kakvim internetom ovde, držao bih časove privatno preko skype-a, ali nemam!!!!!
Gospodo, da vas vidim sada, kako biste vi izašli iz ovoga, kako bi ste videli bolje sutra, kako bi mogli da razmišljate o nečemu lepom?
Nisam joj kupio nikad neki vredan poklon, nisam je izveo nigde, nisam ništa, a imam potrebu naravno, kao i svi vi, čovek sam od krvi i mesa valjda?
Ili mislite da ja nemam pravo da živim?
Naučio sam da preživljavam, kada ću naučiti da živim?
Za originalne odgovore, častim piće!
|