Mislim da ovde ima mnogo opinionated tvrdnji bez realnog utemeljenja, a sve mi se cini da to potice iz te kulturoloske razlike izmedju "nas" i "njih". Dakle, sve, ali sve, u vezi biznisa u Srbiji odredjuju dve stvari: politika i odnos ponude i potraznje.
Trziste radne snage senior IT ljudi je bukvalno zasiceno u Srbiji, a onaj ko se nije najbolje snasao u tom boomu ili je besan na Srbiju, taj je otisao napolju. Vi mozete da otvorite firmu u nerazvijenim opstinama srbije i gde god hocete, ali u ovom trenutku u tu firmu necete privuci te ljude. Sa druge strane juniora ima dosta i mozda i mozete da ih naterate da "izadju iz grada" ali je to tezak gubitak vremena jer ce isti iskoristiti tu prvu stavku na rezimeu da popuni prvu sledecu poziciju u gradu. IT, a narocito razvoj softvera je veoma training intensive zbog konstantnih promena tehnologija, i juniori se zaposljavaju za buducnost da bi ste ih obucavali i od njih napravili ljude koji ce kroz par godina proizvoditi otprilike koliko i seniori ali za manje para a za to je prevashodno neophodno da trziste onemogucava bivsem junioru da te napusti tako lako. Tog juniora neko mora da obucava i deo posla vecine seniora jeste mentorisanje juniora i da bi taj junior ista naucio konkretno senior mora da potrosi oko 20% svog vremena na tom poslu (pored 10% koje potrose na sopstveno unapredjivanje), znaci junior ne kosta 350evra nego kosta duplo toliko kroz redukovanu produktivnost seniora. Zato su mi potpuno sulude teorije o fimrama sa jednim seniorom i 5-6 juniora, to na papiru izgleda jeftinije ali je u realnosti produktivnost drasticno redukovana.
Cela ta prica sa Indjijom mi zvuci kao gradnja tunela iz lepih sela ili trosenjem drzavnih para za asfaltiranje kozjih staza kojima prodje jedan auto dnevno. U najbolju ruku mislim da ce firme koje se tamo usele (ako to i zazivi) zavrsiti sa armijom juniora koji ce sami sebe obucavati i to nece biti dobro ni za koga, ni za firmu ni za te juniore koji ce imati par godina radnog iskustva sa veoma malo konkretnog iskustva. Princip ponude i potraznje ce odrediti da firme koje zele da privuku seniore nece otici U Indjiju dok god potraznja u gradu prevazilazi ponudu. Potencijalni poslodavci zbog toga mogu da se nerviraju koliko hoce i da te ljude nazivaju razmazenim i prepotentnim, ali to nece promeniti situaciju; treba biti haldne glave, prihavtiti stanje kakvim jeste, ukljuciti to u startup analizu i videti da li se ili ne isplati zapocinjati biznis ovde. Razvijene zemlje taj problem resavaju tako sto uvoze mozgove iz zemalja kao sto je nasa da bi omogucili biznisima da budu manje ucenjivani od strane radnika. Srbija izvozi ljude, ne uvozi; pretpostavljam da ima dosta kineza koji bi radije ziveli i radili u Srbiji nego pod komandom partije (pitanje je da li se neko toga dosetio

, mada tesko je objasniti raji zasto se uvozi radna snaga kad pola nacije nema posao
Dalje, vidim da dosta ljudi ima taj los trip sa tudjim parama i otpocinjanjem biznisa. Biznis je najbolje podici tudjim parama, uloziti mozda par hiljada u seed i onda doinvestirati externim finansiranjem prodajuci udeo firme da bi na kraju zavrsio sa 15-20% vlasnistva u firmi koja vredi mnogo mnogo vise od onoga sto bi sam uspeo svojim parama i onda to lepo prodas i predjes na neke druge stvari, mozda cak postanes i investitor. Da bi to zazivelo potreban je koncept venture kapitalizma koji nazalost u Srbiji nije otisao dalje od zaduzivanja licnog zdravlja kod lokalnog zelenasa; cak i drzavni programi razvoja malih i srednjih preduzeca daju pomoc firmama koje vec imaju pare. U krajnjoj liniji nije toliko vazno koliki je investicioni ulog niti koliki su operativni troskovi ako je biznis takav da moze od toga da napravi veliki profit, a za to je kriticna detaljna analiza prilike i kvalitet menadzment tima koji ce poslom upravljati, ne pare. Pare su veoma vazne kao gorivo tog biznisa, ali bacenih hiljadu dolara je gore od potrosenih milion i u svakom predlogu se prvo gleda ko ce i kako voditi taj biznis a tek onda koliko se para trazi. I ako vas investitori odaberu ne dobijate samo pare, dobijate partnere u poslu, ljude koji imaju mnogo veci network oko sebe i mogu da vam omoguce uvid u kretanja na trzistu, kontakt sa ekspertima, marketinsku podrsku, itd, itd.
Medjutim kod nas se tako ne razmislja. Razmislja se u okvirima despotizma i zadrzavanja 100% vlasnistva po svaku cenu i gradjenja ala Karic imperija koje ce se nasledjivati generacijama; to je arhaicni pristup biznisu koji je odavno prevazidjen u razvijenim ekonomijama. U severno americkoj zoni bar, cak i oni koji imaju dovoljno svojih para da podignu imperiju to ne rade vec zapocinju investicione fondove i bave se venture investicijama.
Iz svih tih razloga jos jednom hocu da kazem da je veoma nerealno u ovom trenutku otvarati offshore development shop u Srbiji da bi se radili projekti za strane klijente. Mi smo radili analize skoro tri meseca i ni po jednom scenariju ne bi uspeli da opstanemo duze od godinu dana, taj shop jednostavno ne bi bio konkurentan na globalnom trzistu i ne bi mogao da ostvari kontinuirani priliv posla. Moze da se napravi "teroristicki koncept" sa gomilom malih celija od par gerilaca koje ce odradjivati sitne projekte i biti placene po odradjenom satu uz minimalni profit za nas kad se uzme u obzir vreme utroseno za nabavku i kontrolisanje tih celija; mi jednostavno ne zelimo da razmisljamo toliko sitno (bez uvrede prema bilo kome) i ne vidimo strategiju izlaska iz tog biznisa. Sada trenutno razmisljamo o konceptu veceg fokusiranog projekta softvera za dalju prodaju i taj koncept nam zvuci obecavajuce ali trenutno postoje drugi problemi koji more tu priliku i koji su vise vezani za prilike na US trzistu kapitala nego za stanje radne snage u srbiji.
Sloba je za 12 godina promenio antropološki kod srpskog naroda. On je od jednog
naroda koji je bio veseo, pomalo površan, od jednog naroda koji je bio znatiželjan, koji
je voleo da vidi, da putuje, da upozna,
od naroda koji je bio kosmopolitski napravio narod koji je namršten, mrzovoljan,
sumnjicav, zaplašen, narod koji se stalno nešto žali, kome je stalno neko kriv - Z.Đinđić