jedandragan
Član broj: 316285 *.mbb.telenor.rs.
|
Citajuci “Dnevnik drzavnog zluzbenika” zeleo sam da napisem i svoju pricu koji ni malo ne zaostaje za vec ispricanom ali misljenja sam da ce dopuniti i potvrditi sve sto je moj “kolega” vec napisao.
U drzavnoj administraciji poceo sam sa radom davne 2000-te, iako je doslo do promene vlasti kljucni ljudi koji su vodili Sluzbu u koju sam se zaposlio nisu bili promenjeni jer su na vreme promenili svoj partijski “dres” kao i mnogo puta posle tako da su a i danas na istim mestima. Primljen sam po cuvenoj rodjackoj liniji i prvi ugovor o radu bio je ugovor o radu na odredjeno vreme zbog povecanog obima posla. Ova forma inace uvek je primenjivana dok se nesprovede obavezni konkurs pre kojeg je potrebno izmeniti sistematizaciju radnih mesta i povecati broj izvrsilaca na odredjenim poslovima. Aneks ugovora kojim je rad na odredjeno promenjem u rad na neodredjeno stigao je dva meseca kasnije i tada sam postao punopravni clan kancelarijske vlastele.
Odnosi u Sluzbi bili su kombinacija poltronstava, servilnosti i medjusobne zavisti medju zaposlenima. Iako niko nije imao previse posla svi su se konstantno zalili kako su prebukirani dokumentima, strankama, telefonskim pozivima. Direktor je bio covek koga osim titule posao nije mnogo zanimao vec se trudio da ga formalno ispostuje i tako zadovolji zelje direkcije u Beogradu.
Nekada je ta formalnost prevazilazila granice razumnog kao npr. u slucaju kada je trazeno da se dostave potrebe za zaposljavanjem visokoskolaca pa su iz kompjuterskog sistema izvucena pravna lica i njima slati upitnici koji su trebali biti popunjeni I vreceni, uopste se nije vodilo racuna koja preduzeca ulaze u izbor pa su upitnici slati samostalnim trgovackim radnjama, automehanicarskim radionicama, frizerskim salonima,… Posto je po ustaljenoj praksi sve radnjeno u 5 do 12 tako je i ovaj poduhvat uradjen skoro zadnji dan do isteka roka za slanje naznacenog u dopisu Direkcije. Angazovani su daktilografi, vozaci, radnici na telefonskoj centrali i drugo uglavnom najvise besposleno osoblje. Kampanjski rad toliko je dobio na snazi da su ga neki od pomenutih shvatili kao takmicenje. Potroseno je na hiljade koverti, fotokopir masine na kojima su umnozavani upitnici poceli su se pregrevati, od mirisa “OHO” lepka ljudi koji su ulazili u prostoriju gde se ovaj zadatak obavljao izlazili su gotovo osamuceni a nalepnice sa vec pomenutim cudnim izborom poslodavaca zamenjene su kompjuterski izvucenim adresama koje su se isecale i lepile. Sekretarica koja je bila zaduzena da ekspeduje postu toliko je plakala jer je u knjigu otpreme morala uvesti svaku adresu pojedinacno da je knjiga poste bila natopljena njenim suzama, ali i taj problem je prevazidjen tako sto je pomenuta dama vec sutradan otisla na bolovanje. Izvestaj koji je Direktor poslao direkciji sadrzao je statisticke podatke o broju poslatih upitnika i teritoriju 15 opstina koje je filijala pokrivala, nigde nije bilo sustinskog pomena nestrucnog odabira ciljne grupe, bilo je bitno da je forma ispunjena. Nekoliko nedelja kasnije zbog slabog odziva poslodavaca sa povracajem upitnika sve je obustavljeno, nije to bio ni prvi ni poslednji put da se kampanjski posao obustavi. Kada se uzme u obzir utrosak materijala i na to doda cena postarine za svaku poslatu kovertu pojedinacno dolazi se do prilicno velike cifre,
Ja se u svom poslu formalnom poslu nisam preterano trudio jer u njemu nisam pronalazio sebe, bio sam jedan od retkih koji je strankama sa problemima zeleo izaci u susret i pokusavao sam preskociti birokratske barijere ali kada sam to cinio bio sam predmet kritike jer sam cesto krsio neprikosnoveni Zakon koji je svako tumacio na svoj nacin. Sve sam to cinio iz jednog razloga koji se moze nazvati ljudskost. Nisu mi bili jasni sluzbenici koji su bili u stanju da coveka koji nije doneo dokument iz recimo Zrenjanina posalju nazad u Zrenjanin po njega iako isti na sluzbeni zahtev mogu dobiti putem faxa ali to zahteva cekanje faxa i njima dodatnu obavezu do koje im nije stalo. Takve stranke setajuci hodnicima ja sam sakupljao i odvodio u svoju kancelariju, gde sam resavao probleme. Moram biti potpuno iskren od cinjenja ovakvih usluga gotovo uvek bio sam nagradjivan a nagrada se najcesce oslikavala u nekom alkoholnom picu ili kolicini novca dovoljnoj da se isto kupi. Posle godinu dana vec sam stekao dovoljno znanja i iskustva da znam kako se pronalaze rupe u Zakonu, kako se mogu zloupotrebiti nejasno definisane interne procedure, kako izmeniti podatke AOP-a u korist stranke koja recimo konkurise za podsticajna sredstva. Ovo je pored plate bio moj dodatni izvor prihoda. Ulazio sam u sistem,menjao podatke, dodavao sifre posebnih znanja i vestina , retroaktivno sprovodio prijave i odjave lica koje su bile neophodne za prikazivanje u odeljenju gde su vodjeni projekti ove vrste, sve ovo cinio sam neprimetno. Kolege iz grupe za podsticajne projekte koje su odobravale podsticajna sredstva cesto su zvala sa molbom da se za “njihove prijatelje” nesto odradi retroaktivno i kako ih nikada nisam odbijao vec sa potpisivao i sprovodio sve sto su trazili a znajuci da su finansijski za to nagradjeni izgradio sam takav odnos da u slucaju da primete neku moju “intervenciju” i prepravku to jednostavno precute. Na ovaj nacin svi smo bili zadovoljni i precutno se podzavali.
Postojalo je vise kruzoka za ispijanje kafe i obavezno tracarenje koje nekada nije imalo granice, tacno se znalo ko sa kim i kada ispija jutarnju, podnevnu i medju kafu. Spram toga svakodnevno se menjalo vreme pauze koje je bilo ispisano na vratima. U ponedeljak pauza je bila od 10.30-11h da bi npr. u sredu bila promenjena i glasila 9.00-9.30h. Ova praksa trajala je godinama dok jednim cirkularnim dopisom nije propisano pravilo kada ko ima pravo na pauzu. Novouvedena disciplina trajala je manje od nedelju dana iz prostog razloga sto Direktor a ni njegov zamenik nisu izlazili iz svojih kancelarija osim kada sluzbeno izadju a nisu se ni kretali zgradom da vide sta se desava pa je jednostavno ovo pravilo prevazidjeno natpisima na vratima tipa “javite se u sobu 34”, na ovaj nacin pauze su umele trajati i po 2 sata jer je kolega koji nas je menjao primao i nase stranke a za vreme njegove visesatne pauye mi njegove. Ovo je samo mali detalj koji opisuje atmosferu nerada koja je vladala, cesto sam za vreme neke od duzih pauza sretao kolege koji su takodje na svojim pauzama kako setaju SPENS-om, obavljaju kupovine na obliznjoj pijaci, sede u okolnim lokalima, neki su cak odlazili i kuci da pristave rucak. Kada sam spomenu rucak sokantno ce zvucati cinjenica da je dvoje kolega u kancelarijama imalo resoe sa velikim ringlama i da su mirisi spremane hrane ispunjavali hodnike. Pored resoa, kuvala za kafe i ostale sitne kancelarijske galanterije u kancelarijama su se mogli naci i TV prijemnici, razlicite vrste muzickih uredjaja pa cak i troseda koji su bili idealni za popodnevni odmor nakon prestanka rada sa strankama u 13h. vecina je pored vrata svoje kancelarije imala tzv. “predmet za poneti” koji se ogledao u omotu spisa sa nekoliko dokumenata koji se obavezno uzima u ruke kada se napusta kancelarija da kolege koje te vide kako lutas hodnicima steknu misljenje da ti zaista nesto radis, cudno je izgledalo kada se na spratu mimoidju dva “revnosna” slubenika sa svojim “predmetima za poneti” u rukama.
Mali broj nas uspeo je dodatno naplatiti svoje angazovanje oni koji nisu imali uspeha u tome bili su zadovoljni sitnim kradjama. Najvise se kao toilet papir, papir za fotokopiranje i stampace, postedjene nisu bile ni hemijske olovke, gumice, markeri, flomasteri i sveske raznih formata, kradje ovog tipa bile su najprimetnije prilikom pocekta nove skolske godine. U vise navrata iz beogradske direkcije stigle su ogromne posiljke A4 papira koje ne da nisu imale opravdanje vec su bile tolike da zadovolje potrebe za papirom u naredne 3 godine ali su “planule” posle svega dva meseca, tajna je lezala u tome da su odredjeni ljudi koji su imali pristup ostavi sa papirom papir iznosi i prodavali radnjama za fotokopiranje, istu sudbinu dozivljavale su i spajalice, heftalice I slicna namenska galanterija.
Rukovodeci kadar osim dobrog marketinga iza kojeg su stajale stranke kojime su pripadali bio je oskudan sa znanjem, izraz oskudan je cak kompliment jer u nekoliko slucajeva gde sam bio akter i gde zam nakon svadja za zamenikom Direktora trebao biti otpusten kao tehnoloski visak jer su “ledja” koja sam imao penzionisana a na moje radno mesto je neko “bacio oko”. Strucnost rukovodeceg kadra dovela je do toga da posle neuspesnog donosenja resenja o prestanku radnog odnosa a zarad smanjivanja tenzija koje su se stvorile izmedju nas ja po “kazni” budem proglasen nerasporedjenim radnikom bez obaveza dolaska na posao osim ukoliko se za to ne ukase potreba. Ovaj status trajao je nesto vise od pet godina, tako da sam pet godina primao platu i sve pripadajuce dodatke kao sto su novogodisnje nagrade, solidarne pomoci i sl. a da na posao nisam uopste dolazio. Da bih razjasnio sve vezano za ovu temu moram vratiti tocak vremena 20 godina ranije kada je moj rodjak ustolicio sadasnjeg Direktora i primio na posao sadasnjeg zamenika koji je citav radni vek proveo kao pravnik bez poznavanja prava i bio potrcko dok nije postavljen po politickoj liniji na mesto na kome se nalazi. Moja najveca greska bila je sto sam prepricavao price iz tog vremena za vreme pauza sedeci u kantini i nasmejavajuci kolege, znao sam gotovo sve tajne sadasnjeg rukovodstva od privatnih pa do poslovnih i nisam se ustezao da ih javno iznosim sto je bila jedna od mojih gresaka. Znao sam i tajne vecitih poltrona koji su jos kada sam bio dete dolazili kod mene u stan i popravljali instalacije, dolazili na vikendicu i radili fizicke poslove, sve sto su radili tada kao bi se sto vise pripili uz mog rodjaka nastavili su da rade i danas kako bi ostali bliski aktuelnoj garniture. Njihove privilegije bile su skromne ali su ipak bile privilegije, nisu morali dolaziti na posao u propisano vreme, mada to ni mi bez privilegija nismo cinili, mogli su birati vreme godisnjeg odmora i nikada nisu prozivani zbog nekih gresaka u poslu, sve prozivke koje smo mi ostali dozivljavali bile su vise formale jer niko nikada nije kaznjen zbog propusta.
Sve sto smo radili bila je jedna velika forma, sve sto smo prezentovali direkciji bila je cista frizirana statistika koja je predstavljala tacan zbir netacnih podataka. Porazavajuci rezultati rada govorili su sami za sebe, broj zaposlenih sluzbenika nikada nije bio veci a broj .posredovanja u zaposljavanju sto nam je osnovna delatnost nikada nije bio manji, da bi se nekako opravdao broj novoprimljenih radnika izmisljana su ne samo fiktivna radna mesta vec citava fiktivna odeljenja i grupe koje osim sto su imala veoma prijatno sredjene kancelarije nisu imala nikakvu prakticnu svrhu osim da se u te kancelarije odlazi na ispijanje kafa,sokova, kao i dobijenog mita u vidu alkohola. Na sve ovo treba dodati da je postojala i stimulacija na zaradu koje je dodeljivana svakog meseca drugim ljudima kako ne bi dolazilo do unutrasnjeg komesanja i tihih buna. Tacno se znalo koja grupa koji mesec dobija stimulaciju i taj ciklus se periodicno ponavljao.
Da sve ovo nije istinito mozda bi bilo i smesno, Gogoljev "Revizor" je neprevazidjena satira ali ovo sto se desava je satira uzivo koja prevazilazi i napred imenovano delo. Ovo je problem Srbije koji kontinuirano traje i koji se poput venericne bolesti siri I truje vec uveliko kontaminirano drustvo.
|