U 16. veku mornari su verovali da negde na severu postoji magnetna planina koja privlači kompas i brodove koji joj se približe, remeteći njihov željeni smer, što je izazivalo veliki strah i oprez kod srednjevekovnih moreplovaca.
Na početku 17. veka Sir Vilijam Gilbert dolazi do bolje ideje pretpostavkom da je zemlja veliki magnet i da se snaga koja navodi kompas nalazi u njenoj unutrašnjosti.
Eksperimentalno je dokazao da na zemlji postoje dve tačke na kojima magnetna igla može stajati vertikalno - severno i južno magnetno polje. Na tim pozicijama zemljino magnetno polje je normalno u odnosu na zemljinu površinu, magnetni nagib (ugao između horizontale i pravca zemljinog magnetnog polja) na magnetnim polovima je 90°.
Gilbert je verovao da se severno magnetno polje podudara sa severnim geografskim polom. Međutim, istraživanja obavljena u toku sledećeg veka pokazala su da se magnetno polje nalazi negde u artičkoj Kanadi.
Godine 1829. Sir Džon Ros u pokušaju da otkrije severozapadni prolaz ostaje četriri godine zaglavljen u ledu oko severozapadne obale Butije.
Za to vreme, njegov nećak Džems Klark Ros vrši magnetna osmatranja i uspeva da u junu 1831. godine kod rta Adilejd na zapadnoj obali poluostrva Butija izmeri ugao od 89° i 59 minuta. Sledeće osmatranje severnog magnetnog polja početkom 20. veka (1904.) obavio je Norveški istraživač Roald Amundsen postavivši privremenu magnetnu osmatračnicu.
Jedan od zaključaka je bio da severno magnetno polje nije na mestu gde je bilo pre sedamdesetak godina, što se definitivno utvrđuje nakon drugog svetskog rata. Naime, kanadski naučnici kod jezera Alen, na ostrvu Princa od Velsa, izmerili su ugao od 89 stepeni 56 minuta i sa drugim rezultatima istraživanja urađenim u blizini zaključili da se pol pomerio oko 250 km severozapadno u odnosu na poziciju iz Amundsenovih istraživanja. Usledile su češće opservacije od strane Kanadskih naučnika (1962, 1973, 1984. g.) a rezultati iz 1994. g. kažu da severozapadno pomeranje severnog magnetnog polja i dalje postoji sa brzinom od 10 do 15 km godišnje.
Kada se govori o pomeraju, odnosno položaju pola, radi se o proseku tj. srednjoj vrednosti njegovog svakodnevnog variranja. Pol se pomera u toku dana duž grube eliptične staze i vrlo često se može udaljiti i do 80 km od svoje osnovne pozicije.
Razlog pomeranja nije jednostavan i veruje se da je ono prouzrokovano električnim strujama koje potiču iz vrele spoljašnje kore zemlje. Tok tih električnih struja je različit u zavisnosti od vremena, tako da se magnetno polje koje one izazivaju stalno pomera, što znači da na površini zemlje snaga i pravac magnetnog polja varira godinama. Ova velika promena se naziva vekovna varijacija magnetnog polja. Na ovaj način se pol polako pomera duž Artika.
Nestajanje magnetnog dipoliteta i gubitak snage planetarnog magnetnog polja svaraju razne naučne pretpostavke čija je glavna, zajednička crta uništavajući uticaj po živi svet. Način na koj su minerali povezani u starim stenama omogućili su saznanje da planetarni magnetni dipol može nestati pretvarajući se u mnogo složenije polje sa velikim brojem polova duž cele planete. Kada se dipol opet uspostavi, severni i južni pol mogu zameniti mesta.
Takav obrt se dogodio pre 780 hiljada godina. Naučnici instituta za istraživanje zemlje misle da su zapazili predznake sledećeg obrtaja. Satelitska istraživanja su pokazala da na južnoj polulopti ispod južne Afrike postoji jedna "traka" sa suprotnim pravcem u odnosu na ostalo magnetno polje, izazivajući anomalije koje su uticale na smanjenje sveukupne snage planetarnog magnetnog polja za deset puta po veku. Ovim tempom zemljin dipolitet može nestati za oko dve hiljade godina.
I.Đ-I.N.