Vidiš po Beogradu mnogo skupih automobila, jer ti ljudi koji imaju novca se po ceo dan vozikaju po gradu, a niko ih i ne pita odakle im novac, jer se ne primenjuju ni postojeći zakoni (npr. kupiš auto od 200k evra, neko treba da te pita da li si na tih 200k evra prihoda platio porez, a ako si platio porez, morao si tada navesti izvor tog prihoda), a da ne pominjem zakon o poreklu imovine koji kasni 18 godina.
I Beograd nije baš reprezentativan, jer su tamo centrale svih firmi, stranih banaka, predstavništva drugih stranih firmi. Pogledaj koliko samo IT kompanija ima, čija bar polovina zaposlenih može da priuštt BMW ili Audi strar 3-4 godine.
U unutrašnjosti je broj takvih firmi daleko manji pa ima i manje takvih automobila.
Ali, ako gledaš po automobilima, Bukurešt je bogatiji od Njujorka i Dubaija. I po Nemačkoj se vozi mnogo Poršea, ali na 70 i nešto miliona stanovnika oni ne štrče toliko osim ako ti je baš Porše zapeo za oko, isto kao što i ovi po Beogradu ne bi toliko štrčali da nismo kao narod opsednuti automobilima. I to, kao po pravilu, što ljudi manje novca imaju, to više pričaju i balave o automobilima koje mogu jedino da kupe kao polovne sa pola miliona kilometara i na 5-6 godina kredita.
A zlatno pravilo glasi da, ako auto ne možeš da kupiš kao nov, teško ćeš moći da ga održavaš kako treba i kao polovan, pa i da ti ga neko pokloni.
Blessed are those who can laugh at themselves, for they shall never cease to be amused.