Ok je poenta da se zadrzava neka upravljivost vozila pri kocenju, ako tockovi ne blokiraju, to nije sporno. Ali to nije jedini adut ABS-a, a nije cak ni glavni.
Kad guma stoji na asfaltu i pritisnuta je odredjenom silom o isti, potrebna ti je veca sila da je poteras da kliza po tom asfaltu, nego sto ce ti posle trebati da nastavis da je guras. Dakle trenje izmedju dve povrsine koje miruju, relativno jedna spram druge, je vece nego trenje izmedju iste te dve povrsine cije relativno kretanje postoji.
Ovo cak nije ni neka velika nauka i mudrost. Zamislite neku vidljivo grubu, neravnu podlogu i isto tako po povrsini neravnu kocku. Kad se takva kocka nadje na takvoj podlozi, njihove neravnine ce se uklopiti, na takav nacin da pri pokusaju da pogurate kocku, ista prvo mora da iskoci iz neravnina na podlozi. Za to vam je potrebna odredjena sila. Ako kocku gurate vrlo polako, ona ce se sa svakim novim centimetrom namestati ponovo u nervanine. Medjutim, kako se brzina povecava, kocka sve manje upada, a sve vise prelece preko vrhova neravnina - i samim tim otpor postaje manji, pa vam je potrebna i manja sila za guranje kocke.
E sad, sustiniski se potpuno ista stvar desava na mikro nivou materijala, koji nam naizgled deluju kao vrlo glatke povrsine, ali to naravno nisu. Tako da u slucaju tocka i asfalta je bolje da tocak bude na granici proklizavanja, nego da pocne da proklizava. ABS ovaj problem resava tako sto detektuje blokadu tocka i na kratko popusti kocenje, kako bi se tocak opet zakotrljao. Sve ovo radi dovoljno ucestalo da u proseku dobije kotrljanje koje tezi granici proklizavanja i time postize najefektnije kocenje u praksi.