@pctel
Citat:
Ima li resenja za takvu situaciju? Znam, napustiti posao, ali to po meni nije zadovoljavajuce resenje - moze li radnik, makar i svestan da ce dobiti otkaz, retroaktivno da se izbori za svoja prava? Znaci, ako je radio neprijavljeno godinu dana, moze li nekom da se obrati sa zahtevom da mu se taj rad upise u radnu knjizicu i da mu se uplate doprinosi?
Odgovor na ovo pitanje bi trebao da bude sud: Zakon o radu
Citat:
(1) Ugovor o radu zaključuje se pre stupanja zaposlenog na rad, u pisanom obliku.
(2) Ako poslodavac sa zaposlenim ne zaključi ugovor o radu u skladu sa stavom 1. ovog člana, smatra se da je zaposleni zasnovao radni odnos na neodređeno vreme danom stupanja na rad.
Drugo, poslodavac je obavezan da u roku od 15 dana od dana zasnivanja radnog odnosa izda radniku fotokopiju prijave na osiguranje. Naravno, dobiće i novu zdravstvenu knjižicu. Naravno, svaki zaposleni bi morao da bude informisan o ovome. E, postavlja se pitanje gde sve to naći, i po mogućnosti na jednom mestu? Svojevremeno sam pisao vlastima (da ne nabrajam kome sve) kako bi bilo dobro, ako se deklarativno zalažu za biznis i preduzetništvo, da omoguće besplatan pristup informacijama - propisima koje imaju državne institucije, koje su im zakonom dodeljene (omogućene), a koje su se pretvorile u profitabilna (haračka) preduzeća - službeni glasnik (vidi hrvatske narodne novine na internetu), agencija za privredne registre, narodna banka srbije itd. Naravno da nisam bio udostojen bilo kakvog odgovora. Naravno, praksa je nešto sasvim drugo, što je pctel već napisao.
Smatram da te ajde da kažem "sirove" informacije i propise treba da budu dostupne - besplatne svima, a ako žele da zarade nešto od toga, neka vrše stručne analize i ne znam ti ja šta, pa nek to naplaćuju. 'ebi ga, ako si prekršio zakon, iako ne znaš za konkretan propis, kriv si; a poznavanje propisa ovde košta najmanje 500EUR godišnje! E sad zamisli situaciju da svaki poslovno sposoban građanin želi i hoće (mora) da se informiše o tome, to bi koštalo, ako pretpostavimo da je to oko 2 miliona ljudi, oko 1 milijarde evra godišnje!
Po mom mišljenju, sve je u glavama ljudi. Kada to kažem, mislim da je normalno da kada radiš jedan mesec, na kraju tog meseca i primiš normalno zaradu. Normalno bi bilo i da kada ne primiš platu, da jednostavno pozoveš policiju, ili sud, ili inspekciju, nebitno koga, i da jednostavno primoraju poslodavca da odmah (mislim baš odmah) isplati zaradu, ili ide u zatvor dok to ne uradi (ako ima novca), a ako nema, firma se zatvara i proglašava se bankrot. To se objavljuje u medijima, i takav poslodavac neće moći više da radi. Drugo, što se tiče radnog vremena, civilizacijska norma je valjda postala, da se ne radi više od 8 sati dnevno. Takođe i godišnji odmor, koji nije kraći od 20 dana. Interesantna bi bila mogućnost uvođenja prakse neplaćenog odmora (uz jedino plaćanje zdravstvenog osiguranja), koja zakonski postoji, ali se ne dešava u praksi. Sve ove stvari treba da zažive u praksi. To bi se moglo podstaći konstantnim držanjem teme u javnosti, pritiskom na vlast i poslodavce da to omoguće.
Da bi se to postiglo, moraju se i poslodavci relaksirati što se tiče poreza, jer je to jedan od glavnih uzroka svih problema sa radnim odnosima. Tu prvenstveno mislim na mala preduzeća i preduzetnike, koji nemaju lični prihod veći od 5000EUR mesečno, a u koji, po mom mišljenju spada dobar (najveći) deo preduzeća i preduzetnika. Jer, njihov prihod se oporezuje sa gotovo 50% od oporezivog prihoda (kada kažem porez, mislim na poreze i doprinose koji se plaćaju na sve vrste prihoda). Jer onaj koji zarađuje više od toga, pada mu stopa poreza ka 10%. Znači, što više zarađuješ, manja je stopa poreza, što je apsurdno.
Da bi gore pomenuti preduzetnici mogli pozitivno da posluju, sužen im je manevarski prostor za izbegavanje plaćanja poreza, pa na neki način, pokušavaju da ugožavanjem prava svojih zaposlenih, manje plate porez.
Još jedan indirektan način za to je povećavanje poreskih obveznika, uključivanjem u PDV sistem, a pogotovo u sistem fiskalizacije svih delatnosti, naročito usluga (advokatskih recimo). Sledeća stvar koju bih uradio je izmeštanje poreske kontrole iz maloprodaje (sitnih obveznika) u proizvodnju i na granice. Time bih smanjio troškove koje pravi poreska uprava (manji broj radnika, manji transportni troškovi itd,), a imali bi neuporedivo bolje rezultate. Kako objasniti činjenicu da kada hićeš da kupiš u veleprodaji hrane robu za STR, uvek te pitaju hoćeš li za keš ili preko računa (dobro, uvek postoji mogućnost da veleprodaja tu robu za keš prodaje preko svoje fisklane kase)?
Svi znamo i zašto se to ne radi. I zbog koga. Ali, time bi se oslobodio prostor za smanjivanje stopa poreza. Naravno, smanjivanje državne administracije (Vidim da su sve bivše savezne zgrade tesne da prime republičke organe vlasti, institucije, pa se čak razmišlja o izgradnji novih zgrada, preuzimaju se zgrade bivših velikih banaka - beogradska banka na primer)???
Za sve ovo potrebna je odgovorna vlast prema građanim, a ne tajkunima.
Jedna od stvari koja bi pomogla bi bili sindikati (bar u teoriji), ali ne ovakvi kakvi su danas, jer su pod državnom, poslodavčevom i partijskom kontrolom. Čuli ste da je potpisan i Opšti kolektivni ugovor pred prvomajske praznike (predizborna kampanja - u praksi ne znam koliko će da zaživi - ko bi ga primenjivao!), koji, kako izračunaše u nekim medijima, treba da košta poslodavce oko, čini mi se, 70 hiljada dinara godišnje po zaposlenom (obavezan topli obrok i regres za godišnji odmor). Primenjivaće se na sve članove udruženja poslodavaca, kojih ima oko 140 hiljada, i na sve ostale, ako ministar rada potpiše takvu odluku, što ima pravo, da izjednači prava i obaveze svih zaposlenih i poslodavaca u Srbiji. Bilo bi pametno, pa takva primanja osloboditi plaćanja poreza i doprinosa. Interesantno je pomenuti i da se iz akcize za gorivo, najviše odvaja za penzije, a da vrlo mali deo ide za izgradnju puteva, što bi bilo logično. I da će trebati još više novca za penzije, ako oni, znate koji, dođu (negde oko 114 milijardi dinara). Kako to prikupiti? Najlakše je istim obveznicima povećati porez. A ja pričah o smanjenju...
Pomenuh malopre sindikate, koji su inferiorni u odnosu na vlast i poslodavce. Ti sindikati, bilo strukovni, granski, teritorijalni ili neki drugi, bi pre svega trebalo da budu profesionalni - nezavisni. Tu mislim na to da sindikalni koordinatori (funkcioneri) treba samo da rade u sindikatu, da tu budu profesionalno angažovani, da budu plaćani od sindiklane članarine. Jednotavno, zavisio bi im opstanak od toga koliko dobro rade. Treba da vrše konstantan pritisak na vlasti u cilju veće zaposlenosti, u čuvanju prava i interesa radnika koji im za to i plaćaju članarinu. I tako dalje, da ne smaram.
Da spomenem još o našoj poreskoj politici (naplati porez na šta možeš, i na vazduh ako treba): na izdvajanje za dobrovoljno penzijsko osiguranje plaćaju se doprinosi na mesečni iznos preko 3000 dinara (ako imaš neto zaradu od 40000, penzijsko osiguranje je 8800 dinara mesečno).
Ako si preduzetnik, oporezovan si sa 35,8% doprinosa + 10% poreza na prihod do 200 hiljada dinara oporezivog prihoda mesečno. Ako zarađuješ više stopa doprinosa realno pada, jer je 200000 maksimalna osnovica za doprinose. Ako si vlasnik preduzeća, i zaposlen si u njemu plaćaš 10% poreza na dobit + 20% poreza na prihode od kapitala (na oporezivu dobit) + 42% poreza i doprinosa na zaradu; ili je varijanta ako nisi zaposlen plaćaš kao preduzetnik.
Ako niste znali, fiskalni efekat od poreza na dobit je zanemarljiv u odnosu na porez na zarade i u odnosu na druge vrste poreza (gledajući iz aspekta koliko godišnje prihoduju u budžet). Malo nelogično ako se gleda iz ugla malog preduzetnika koji ima recimo tri zapolsna radnika sa po 300 evra plate; tu bi preduzetnik trebao da ima zaradu oko 200 EUR mesečno ili manje, pa da se poklope prihodi od poreza na dobit (samostalne delatnosti) i poreza na zarade? Jedino logično objašnjenje je izbegavanje plaćanja poreza na dobit od strane poslodavaca. Ja sam za fer oporezivanje uz drastične (drakonske) kazne za neplaćanje poreza. Tu treba naći neki balans.
Šta god mi mislili da možemo sami da uradimo (mislim na prosečnog građanina), budućnost nam je već određena u ekonomskom smislu, jer je prvobitna akumulacija kapitala u Srbiji pri kraju. Naši tajkuni će uskoro biti poštovani građani ove zemlje, a takođe i u svetu,sledeća generacija neće ni znati kako su došli do kapitala. Država ne radi za narod, već za tajkune. Obrazloženje za ovo je: veća zarada manji porez, ogromna carinska zaštita, specijalno na uvoz hrane; a tajkuni su pokupovali svu poljoprivrednu proizvodnju, a i zemlju, neviđene cene robe, zatvorenost granica, fizički i ekonomski - finansijski, način privatizacije kod nas - najgori pored rusije u istočnoj evropi, najgori zakon o radu do sada u srbiji, i u odnosu na zemlje evrope, neprimenjivanje istog zakona - praksa evidentno pokazuje, privilegije prilikom plaćanja poreza tajkuna, nedelovanje antimonopolskog zakona, konspirativan rad državnih organa, katastrofalan rad sudova, ogromne administrativne prepreke kokurentnim investitorima iz inostranstva, nedonošenje zakona o ispitivanju porekla imovine - potureni zakon o ekstraprofitu, najgori zakon o javnim nabavkama, prikrivanje elementarnih informacija građanima, potpuno zavisni mediji (mislim na sve velike), ustav kojim je vlast predata bukvalno jednom čoveku (partijski ustav) i tako dalje.