@Marko
Close, but no banana.

U konkretnom primeru, bilo bi "što se mene tiče, hranu jedem". Rečca ha/va označava tzv. slabi subjekat (za razliku od ga koja označava "jaki", odnosno ono što u srpskom zovemo subjekat). Tako da imamo čuveni primer watashi va sakana desu, što se ne prevodi kao "ja sam riba", već "što se mene tiče, riba" tj. "ja bih ribu".
Što se tiče Filološkog fakulteta, njihovi problemi su nešto drugačiji (o tome bih mogao u posebnoj temi, ovde bi bio OT pošto niko ne studira tamo). Generalni je problem sa jezikom da imaju potpuno različite stilove jezika/razgovora/gramatike u zavisnosti od situacija. Ono što se uči u svim knjigama je književni, tj. formalni/učtivi oblik. Za razliku od srpskog gde se učtivost iskazuje jednostavnim persiranjem, u japanskom postoji potpuno drugi oblici imenica, glagola, u zavisnosti od toga da li pričate veoma učtivo, standardno učtivo, neformalno ili sleng. "Ja" može biti Watakushi (vrlo učtivo), watashi (učtivo), boku (neformalno), ore (neučtivo/sleng) i slično. Tako da možete doći u situaciju da ono što možete čuti u Japanu na ulici ne odgovara previše onome što ste učili u knjizi.

Kanji nisu neki problem; jeste da ih ima puno, ali nabubaš ih i tu nema puno mozganja. Sam način govora i nedorečenost je ono što zbunjuje. Npr. u srpskom i evropskim jezicima je najnormalnije da se kaže ja ovo, ti, mi, tebi itd. U japanskom se lične zamenice uglavnom retko koriste van udžbenika, tako da nije baš jednostavno uvek skontati o čemu se govori i o kome se govori. Meni je to sve mnogo veći problem nego kanji. Često sam bio u prilici da izvadim sve reči, znam šta kanji znače, ali i dalje ne mogu da sklopim rečenicu, ne znam šta š čim ide. :P
Inače se slažem da se prvo mora naućiti hiragana i katakana pre nego što se pređe na gramatiku ili bilo šta drugo. Izgovor je najmanji problem.