Emitorski otpornici na šemi ne služe za uparivanje tranzistora, već za ograničenje max.
struje kroz njih. Naime, prilikom povećanja struje usled preopterećenja, ili pregrevanja
tranzistora dolazi do većeg pada napona na tim otpornicima, a pošto je pobudni napon
rezultat ograničenja napona izvedenog sa tranzistorom T3 umanjenog za pad napona
na spojevima emitor-baza pobudnih i izlaznih tranzistora i njihovih emiterskih
otpornika, povećanje napona na emiterskim otpornicima smanjuje taj pobudni napon i
tako se struja izlaznih tranzistora ograničava.
Drugi je slučaj kada se stave dva ili više tranzistora u paralelu. Tu se može reći da
emitorski otpornici služe za "uparivanje", odnosno oni minimalizuju razlike u pojačanju
tranzistora. Kako?
Pa kao i u predhodnom slučaju, pad napona na tim otpornicima se oduzima od
pobudnog napona na bazama tranzistora i tako se smanjuje struja kroz tranzistore. Kao
što je poznato, zagrevanjem tranzistora se povećava struja emitor-kolektor uz isti
pobudni napon. Tako bi tranzistor koji se iz nekog razloga više zagrejao (čak i da su
istih karakteristika), preuzeo veći deo struje, što bi dalje dovelo do još većeg zagrevanja
dotičnog tranzistora. Tako bi na kraju bilo da radi samo po jedan tranzistor, dok su ostali
u paraleli samo "posmatrači".
Emitorski otpornici u slučajevima paralelnih veza se po pravilu stavljaju istih, i
relativno malih vrednosti (0,1-0,47), zato što je besmisleno meriti pojačanje svakog
tranzistora i prilagođavati mu odgovarajući otpornik, jer to bi imalo uticaj samo kod
malih struja kroz tranzistore, dok kod većih struja je vrednost otpornika glavni faktor,
bez obzira na pojačanje tranzistora. A kod malih struja je sasvim svejedno radi li nam
jedan tranzistor sa 70% a drugi sa 30%.