Ali evo još jedan primer države koja funkcioniše na način na koji bi Srbi možda voleli da funkcioniše Srbija, oporavili se, istrebili korupciju i mito, odeleli pritiscima Nemačke i Francuske, i doneli set zakona koji im odgovara, takav da je i susedna Austrija morala da menja svoje zakone da ne bi radnici otišli 80 Km dalje u Slovačku.
Austrija je naš davnašnji san snova jer tamo ribamo vecee, dok seni lutaju po dvoru i plaše gospodu, pa vredi razmisliti ako im je Slovačka zadala domaći, ujedno i jedina razlika u situaciji .. zapadno od Slovačke je Austrija, a nama Bosna de se nezgodno zakitili feridžama u najnovije vreme. Liči na situaciju kad svakog prvog putin dođe i podeli plate članovima foruma da ponavljaju kako vole samo Belorusiju i popa Rastislava, koji je isto tako voleo feridže.
"Postoji mnogo zanimljivih sličnosti između Srbije i Slovačke. Kao i Srbija, Slovačka je takođe bila deo federativne države i to njen manje razvijen deo (slično kao i Srbija u odnosu na Sloveniju i Hrvatsku u okviru Jugoslavije). U tranziciju je krenula prilično kasno jer se prvo bavila nerešenim nacionalnim pitanjem – nezavisnošću i stvaranjem po prvi put nezavisne države, a i taj početak tranzicije bio je prilično haotičan.
Državom je upravljao Vladimir Mečijar, koji je u 3 mandata bio premijer (1990-1998), koji je postao sinonim za korupciju, partijsku kontrolu nad privredom i nameštanje privatizacija svojim saradnicima. Ovakav početak nije obećavao puno. Međutim, Slovačka je danas jedna od uspešnijih zemalja Centralne i Istočne Evrope: prosečna neto zarada u ovoj zemlji prošle godine bila je gotovo 1.000 evra, a nezaposlenost je godinama ispod 7%.
Nejednakost u prihodima je među najnižima u Evropi sa GINI koeficijentom od samo 23,2 (u Nemačkoj je 31,7 a u Srbiji čak 34,5). Slovačka je članica EU i Šengen zone od 2004, uvela je evro 2009; Bratislava ima jaku start ap scenu u evropskim okvirima a Slovačka je najveći proizvođač automobila po stanovniku na svetu. Kako je do toga došlo?
Teški počeci
Slovačka je na početku tranzicije bila jače pogođena recesijom nego Češka, jer je kod nje bila više zastupljena teška industrija. Dok je recesija 1993. (prve godine po raspadu Čehoslovačke) bila tek 0,9% u češkom delu zemlje, u slovačkom je bila preko 4%. Ni politička klima nije bila povoljna. Komunizam je u Slovačkoj bio povoljnije posmatran nego u Češkoj upravo iz razloga državne industrijalizacije.
Dok je pre Drugog svetskog rata Češka imala razvijenu industriju, Slovačka je bila pretežno poljoprivredna oblast sa jako malo industrije. Industrijalizacija je tamo nastala prvenstveno tokom komunizma preko državnih ulaganja. Nacionalističke snage (partija SNS) isto je imala jako uporište, dok je Mečijarova partija HZDS bila izrazito populistička. Mečijar koristi širokorasprostranjeni klijentelizam, korupcija u zemlji raste do neslućenih razmera, iako izbori postoje demokratska pravila se svesno i otvoreno krše, napadaju se kritički nastrojeni mediji, a državne institucije uključujući i tužilaštvo, policiju i sudstvo potpadaju pod kontrolu vlasti. Mečijara u ovim godinama međunarodni mediji i komentatori upoređuju sa Slobodanom Miloševićem kod nas ili sa Aleksandrom Lukašenkom iz Belorusije.
Ali ozbiljni ekonomski problemi u ovakvom okruženju se samo gomilaju i maskiraju visokim državnim zaduživanjem (radi isplate subvencija i drugih rastućih državnih obaveza), a ne rešavaju. Na izborima 1998. dolazi do neočekivane političke smene: iako je Mečijar pobedio jer je njegova partija imala pojedinačno najjači izborni rezultata, izgubio je vlast jer su sve ostale partije uspele da stvore široku koaliciju levih, desnih, zelenih, konzervativaca i liberala, pa čak i manjinske mađarske partije, i da formiraju novu Vladu čiji premijer je bio Mikulaš Dzurinda u dva mandata (1998-2006)."