Prvi problem sa temama o dopingu (koje generalno imaju poentu) je što postavljač teme diskusiju usmeri na teoriju zavere („zloćudni zapad protiv dobroćudnog istoka“), pa se u startu izgubi sva ozbiljnost i fokus u temi.
Drugi problem je što većina učesnika u temi (izvinjavam se, nije mi cilj da uvredim niti jednog diskutanta), tokom života nije imalo ozbiljnijeg dodira sa dopingom, a samim time i saznanja, na primer o tome:
• koje su to najčešće korišćene nedozvoljene supstance,
• za koga su uopšte i napravljene te supstance,
• šta od toga je skoro svima na dohvat ruke,
• na šta tačno ima uticaj određena vrsta nedozvoljene supstance (dopinga),
• koje su stvarne razmere dopingovanja, čak i u Srbiji,
• kada se koriste, kako, koliko dana, koje doze,
• kako se tempira uzimanje spram dana takmičenja,
• koliko se pauzira između dva perioda uzimanja,
• koliko se pauzira između više uzastopnih perioda,
• kolika je stvarno razlika u dostignućima sa i bez dopinga,
• kolika je stvarno razlika u brzini dostizanja rezultata sa i bez dopinga,
• kolika je stvarno razlika u intenzitetu treninga sa i bez dopinga
• kolika je stvarno razlika u sposobnosti oporavka organizma između treninga, sa i bez dopinga,
• šta se dešava u periodu neuzimanja dopinga,
• koji su sporedni efekti uzimanja dopinga,
• može li se kako prikriti dopingovanje.
Drugim rečima, mišljenja i komentari se svode na zdrav razum, koji u ovom slučaju može i da zavara. Eto, recimo, ja u životu nisam svojim očima, uživo, video kokain, heroin, niti bilo šta od narkomanskog asortimana, niti je ijedan moj blizak drug s kojim sam provodio vreme imao s time dodira. Prema tome, moje mišljenje je da verovatno skoro niko ne koristi pomenute droge. Da li je tako?
Što se tiče sportskog dopingovanja, moja iskustva su dijametralno suprotna. Ko želi da veruje, saznaće neke detalje, ko ne želi, ima pravo da ne veruje. Doping je daleko, daleko, daleko prisutniji nego što se misli. Doping je sveprisutan tamo „gde treba“. Na doping se ne naleće slučajno, na ulici, već u klubovima koji streme rezultatima. Cela stvar je vrlo organizovana i raširena. Postoji i tržište. Retko ko (ako je u toj priči) će iz čista mira o tome pričati unaokolo, čak i najboljim drugovima. Valjda niko ne voli da prizna da je zapravo „slabiji“ nego što izgleda ili se predstavlja. Uzgred, ma koliko delovalo nepošteno, to jesu tajne nečijeg zanata. Doping je bio, jeste i biće „tabu tema“.
Ko nije bio u „kolu“ teško da može imati konkretnija saznanja o ovome, pogotovo ne o razmerama.
Već se ponavljam iz nekih prethodnih tema, igrom slučaja sam celu jednu deceniju svog života (posredno i neposredno) bio uključen u tri sporta: bodi bilding, dizanje tegova i discipline snage. Kome nije jasno, ovo su sportovi koji su direktno zavisni od dopinga, nezamislivi bez dopinga, otuda i po defaultu nisu „olimpijski“. Sada će se neko setiti da dizanje tegova jeste. Tačno, jeste, ali bez čitavih unapred diskvalifikovanih saveza kao što su ruski, bugarski i još ponekog, plus sijaset naknadno diskvalifikovanih pojedinaca, plus dobrovoljno odustalih takmičara zbog „povrede“. A ovi drugi su nekako pametnije odigrali, budite u to ubeđeni, drugačije je nemoguće…
Za one sa "zdravom razumom“, evo nekih detalja. Rusi, Bugari, Turci, Grci, Iranci, Kinezi, bivše države sovjetskog saveza – imaju jaku školu dizanja tegova. Njihovi takmičari uvek postižu vrhunske rezultate. To su prilično ujednačene kilaže koje podižu za pobedu, pa sad, nekad Turčin pobedi, nekad Grk, nekad Rus, … ali svi su tu negde.
S obzirom da su svi Ruski i Bugarski dizači zvanično dopingovani (a drugi zvanično nisu), moj bukvalistilistički zaključak bi bio: Rusi i Bugari su genetski 20% slabiji kao narod od ovih ostalih, pa tek dopingovanjem dobace do rezultata ovih drugih. Da li je tako, ili ima neki inteligentniji zaključak?
Posebno ističem ove i ovakve sportove, jer se tu razlike vide kao na dlanu. Razlika između rezultata bez i sa dopinga, je kao razlika između D i G. Neko pomenu bodi bilding, e tu se i vizuelno vidi razlika, otuda i ona različita takmičenja za one sa i bez dopinga. Borba za medalju na nekom međunarodnom takmičenju bez dopinga u ovim sportovima?! Jedino da uleti Čak Noris, ili mrmot savije jednu…
Ta decenija provedena u takmičarskim svlačionicama mi je otvorila oči, kao i puno događaja nakon toga, ali ovde s razlogom stavljam tačku na detalje.
Citat:
7.scena:
[...] doping nikada, ali nikada neće moći da zameni talenat, genetiku, inteligenciju i besomučan rad. Posebno ne u sportovima gde sirova snaga i izdržljivost nije presudna.
Pazi, niko nije ni rekao da se dopingom od „babe“ pravi „devojka“, to je jasno. Od „babe“ se pravi "super baba". Od "super igrača" se pravi "ultra igrač". E sad to „ultra“, ne znači da će biti inteligentniji, talentovaniji ili genetski bolji od onog urođenog, nakon ciklusa dopingovanja. Doping daje prednost u psiho/fizičkom smislu. Naravno da nije zamena za talenat, nego je jedan od „koeficijenata“ u složenoj formuli, koji u proizvodu može da se prevede na „poen“, „stotinku“, „centimetar“, „pas“, „ritern“, „zaveslaj“ više od protivnika. Pa neka je taj koeficijent i 1,001, može biti dovoljno za pobedu. A u onim gore sportovima taj koeficijent ide daleko više. Što je sport više orjentisan na sirovu fizikaliju uz neku bazičnu tehniku, to je koeficijent veći.
Na primer, ako nekom već talentovanom igraču, makar za 10% PRIVREMENO mogu da se poboljšaju sopstvene standardne ili trenutne fizičke karakteristike, biće mu lakše da ispolji svoju inteligenciju, talenat i genetiku. Prosto, telo će moći lakše da uradi ono što mozak naumi.
Nije li i sam Đoković u nekoliko navrata bio pred kraj sezone totalno iscrpljen. Nije on izgubio onaj talenat o kome pričaš, nego psiho/fizičku spremnost. Neće telo i mozak da sarađuju sa tobom. Sopstveno telo ne dozvoljava da se samo-siebeš! Zna meru.
E, tu bi doping MOGAO da pomogne. Ali PRIVREMENO, sa nekom „kamatom“ ispisanom sitnim slovima.
Ukratko, nije doping magični Asterix-ov napitak, nije zamena za talenat i rad, već još jedan privremeno pozitivan koeficijent u formuli.
OVDE NE MISLIM NI NA TEA, NI NA ĐOKOVIĆA - GOVORIM UOPŠTENO!
Citat:
7.scena:Dopingovanje steroidima Teodosiću može da pomogne isto koliko i igraču šaha.
Doping ne utiče samo na „rast mišića“, nego se radi o spletu metaboličkih promena, a poneke imaju pozitivan uticaja i na koncentraciju. I šahisti se dopinguju, postoje poznate i dokazane supstance koje poboljšavaju koncentraciju. Štaviše odnedavno su pod doping kontrolama, zbog Olimpijskog statusa. Vrlo poznati pojedinci nisu hteli na testove, jer je to „glupo“.
Ljudski organizam je neverovatno dobro izbalansirana mašina, ima neke svoje granice, izvan kojih ne dozvoljava da se ide. Organizam se time štiti od onoga ko mu nosi glavu. Obimi mišića (odnosno količina vode u njima) su u nekim mogućim plus/minus granicama, naporniji trening dovodi do povrede. Mogućnost „iskorišćenja“ hrane je opet u nekim granicama, veći unos ide u stomak ili WC šolju. Proporcije ekstremiteta su u nekim granicama, ne možeš da ih produžiš ili skratiš. Imaš određene godine, ne možeš da se podmladiš da bi se osećao kao 14-godišnjak. Kvalitet mišića je urođen, ne možeš ga poboljšati.
Pa šta onda preduzeti, da budem bolji nego što jesam, da budem bolji od komšije, kad je sve već ograničeno? Nemoguće!
Ali ne lezi vraže… Testosteron i njegovi derivati nandrolon, metandrostenolon i sl, prirodni i veštački hormoni rasta, eritropoetini, … čuda čine. Odjednom, treninzi bez umora, sa neverovatnim intenzitetom, sa nad čovečanskom snagom, sa neobično brzim oporavkom između teških treninga, sa mišićima koji bujaju kao kvasac, sa nadljudskom voljom… PRIVREMENO !!!
Generalno sam i kao čovek skeptik, nisam pristalica teorija zavere. Međutim, dopingovanje traje poodavno. Uverio sam se. Evo dokazano je da se i savezi sistemski bave „problemom“ dopingovanja, da se pojedinci ne muče. Za mnoge će se tek dokazati… kakva je još zadrška potrebna.
Sport odavno nije sport, nego biznis. Biznis stvara lovu. Tamo gde je lova - fer leja nema! Imperativ je pobediti i zaraditi, po svaku cenu. Za postavljača teme, koji gotivi istočnjake, uzgred da kažem da su među prvima sistematski bili dopingovani oni „ruski“ Nemci, i to od strane Ruskih farmaceuta.
Pitam se, ne znam, ako sportista ima na računu desetine i stotine miliona, da li mu prolazi kroz glavu da se malo angažuje kod farmaceutskih kompanija... Čisto onako...
Danas postoji stravično veliki broj zabranjenih supstanci, i još veći broj nezabranjenih supstanci. Mnoge od tih nezabranjenih, već su viđene da ih sportisti masovno koriste, kao što je svojevremeno i Mašin „lek“ bio „viđen“, samo što još uvek nije bio na listi zabranjenih. Da bi takve supstance bile na listi zabranjenih, potrebna je procedura, nekakva akademska studija o pozitivnom uticaju na sportistu, pa tek onda ide na listu zabranjenih. A do tada, čist si i to zvanično… Lepo jednom reče Federer - čuvajte uzorke makar 10 godina, u smislu - ako je neko danas "čist", da vidimo šta će o tome kazati testovi za 10 godina. A još lepše i praktičnije svojevremeno rekoše neki Kinezi, nešto u smislu 'ajde da prestanemo da se foliramo, ovako testovi samo daju „legitimitet“ onima koji se nekako provuku.
Koga zanima kako se uspešno varaju doping testovi, kao i ljudi koji vrše testiranja, lako je izguglati... Dovoljno je samo malo ključnih reči, sa konkretnim imenima.
Dopinga zapravo uopšte "nema", samo što malo, malo - pa neko ko je čitav život testiran i bio negativan, prizna jer ga neko otkucao... Verovatno zbog one iste love.
[Ovu poruku je menjao X Files dana 28.09.2016. u 22:24 GMT+1]