Otkrivanje prisustva osiromašenog uranijuma u telu coveka predstavlja veoma težak zadatak, jer svako od nas u sebi ima oko 50-70 mikrograma prirodnog uranijuma. Još je mnogo teže pratiti izlucivanje iz organizma malih kolicina unetog osiromašenog uranijuma. To se iskljucivo može postici pomocu vrlo skupih masenih spektrometara.
Neposredno po prvim vestima o razornim efektima radijacija u Iraku, poceo sam temeljno da se bavim problemima detekcije malih kolicina osiromašenog uranijuma. U tome mi je pomoglo ranije iskustvo. Davne 1955. radio sam na apsolutnom merenju beta aktivnosti, ucestvovao u merenjima zracenja posle akcidenta na Vincinom reaktoru 1958. i u odredivanju radioaktivnosti ljudskih kostiju na Univerzitetu u Torontu 1961. godine.
Na drugoj strani, prof. dr Danilo Soldatovic sa grupom mladih saradnika na Farmaceutskom fakultetu Beogradskog univerziteta godinama se bavio problemima eliminacije teških metala korišcenjem magnezijuma kao njihovog prirodnog antagoniste. Radeci na opitnim životinjama (ovcama i kunicima), on je došao do izuzetno važnog otkrica da magnezijum (jedan od bioelemenata), kada je u živom organizmu prisutan u dovoljnoj koncentraciji, ima moc da efikasno potiskuje jone teških metala sa mesta na celijama na koja su se oni prikacili ili da ih spreci u vezivanju na njih.
Narocito su bili znacajni ogledi “potiskivanja” olova i kadmijuma putem magnezijuma. Uspešnost ovog postupka bila je pracena merenjem kolicine eliminisanih teških metala u urinu opitnih životinja. Radeci tako, prof. Soldatovic i saradnici su prvi u svetu došli do objašnjenja mehanizma medusobnog dejstva magnezijuma i teških metala u živim organizmima.
Od toga do ideje da se radi na osiromašenom uranijumu bio je potreban samo jedan korak - da se sretnemo prof. Soldatovic i ja. Kada se to desilo, brzo smo se složili da bi trebali da preduzmemo sve što možemo da što pre ustanovimo da li je magnezijum efikasan i kod uklanjanja osiromašenog uranijuma, odnosno, uranijuma uopšte.
link (tekst je u donjoj četvrtini stranice)