žutokljunac
Član broj: 153760 Poruke: 374 *.sa.hs-hkb.ba.
|
Postaviću jedan odlomak iz knjige koji je u skladu sa temom, a link sam izbacio jer dosta delova kjige propagira mržnju prema jevrejima.
APOGEUM EKONOMSKOG PARAZITIRANJA
Sjedinjene Americke Države danas su najocitiji primjer
ekonomskog parazitizma u svjetskoj povijesti. Cineci svega 5 posto
stanovništva Zemlje, one koriste 40 posto svih svjetskih resursa.
Uzimajuci od covjecanstva veliki dio resursa, ova zemlja gotovo ništa ne
daje u zamjenu za to, štoviše ostavlja mrtvu prirodu, zatrovane rijeke i
zrak. Za trecinu cjelokupnog svjetskog zagadenja životne sredine krive
su SAD.
Prema globalnim ekonomskim pokazateljima, proizvod koji je
stvoren u SAD-a ne pripada samo Americi, vec cijelom covjecanstvu koje
ona eksploatira. Svaki Amerikanac danas troši koliko osam žitelja
Zemlje, a u usporedbi s državama koje ne pripadaju judejsko-masonskoj
civilizaciji cak koliko dvanaest ljudi. Zar itko može povjerovati da se
ovakav enormni nivo potrošnje ostvaruje samo na racun osobne
nasrtljivost ili visoke produktivnosti?
Raširena je apsolutno netocna predodžba da su Amerikanci
najmarljiviji narod, a da je njihovo bogatstvo rezultat produktivnosti rada.
To je tocno za relativno manji dio stanovništva koji zaista radi veoma
intenzivno i efikasno. Medutim, oni cine manje od trecine radno
sposobnog stanovništva.
Po zvanicnim statistickim podacima, oko 40 posto stanovništva
uzrasta od preko 16 godina ne radi. Na posao ne ide 30 posto
Amerikanaca i 50 posto Amerikanki. Više od 10 postotaka stanovništva u
radnom uzrastu radi skraceno radno vrijeme. Tako nam statistika
pokazuje da u polovini stanovništva SAD-a postoji višemilijunski sloj ljudi
(oko 5 posto radno sposobnog stanovništva) koje je moguce nazvati
militantnim parazitima. Ti ljudi nigdje ne rade, preziru svaki rad i žive na
racun razlicite pomoci i bonova za prehranu koje dobivaju od države.
Medu znatnim dijelom bijelog stanovništva Amerike postoji
nepopravljiva predrasuda protiv fizickog rada. Prema mišljenju mnogih
Amerikanaca on je ponižavajuci. Obavljena sociologijska istraživanja su
pokazala da najveci dio Amerikanaca više voli uopce ne raditi nego
obavljati posao koji ne odgovara njegovom socijalnom statusu.
Devedeset posto svih teških, prljavih i neatraktivnih poslova obavljaju
crnci, Indijanci i razliciti emigranti, prvenstveno, Portorikanci i
Meksikanci. Prosjecan radni vijek zaposlenih Amerikanaca ne prelazi 33
godine.
Realni prihodi Amerikanaca u osamdesetim godinama i prvoj
polovici devedesetih godina rasli su dva puta brže od produktivnosti
rada. To znaci da se rast životnog standarda americkog stanovništva nije
ostvarivao samo na racun produktivnosti rada, vec je imao i druge
neradne izvore.
Potrebno je jasno shvatiti da nikakva, ni najsuvremenija tehnika ni
tehnologija ne mogu povecati kolicinu prirodnih resursa, vec samo
ubrzavaju njihovu preradu i prenošenje. A to znaci da Amerika,
iskorištavajuci 40 posto zajednickih sirovina i koristeci narocite
financijsko-ekonomske mehanizme, prisvaja sirovine koje pripadaju
cijelom covjecanstvu. Bit ovih mehanizama je sljedeca: proizvode se
fiktivne vrijednosti i obavlja se neravnopravna razmjena roba i usluga s
drugim zemljama.
Prvi instrument za preraspodjelu sirovina koje pripadaju drugim
zemljama, u korist SAD-a jeste golema kolicina nepokrivenih dolara koje
je americki sustav pustio na svjetsko tržište. Ovih dolara SAD tiskaju
deset puta više nego što je potrebno za unutrašnji obrt roba. Nemajuci
robno pokrice, dolar nema pokrice ni u zlatu. Cjelokupne zlatne rezerve
SAD-a u Fort Knoxu ne pokrivaju ni peti dio papirnatih dolara koje su
tiskali americki bankari. A da ih nitko od naivnih vlasnika dolara ne bi
pokušao zamijeniti za zlato iz Fort Knoxa, predsjednik SAD-a Lyndon
Johnson je u ožujku 1968. godine ukinuo praksu zamjene papirnih dolara
po ranije fiksiranoj cijeni. Na taj nacin vrijednost dolara se održava samo
mitom . “velikoj Americi”. Cjelokupni americki financijski sistem je
dosada nevidena farsa koja ce, prije ili kasnije, razoriti financijsko-
ekonomsku stabilnost zapadnog društva u cjelini.
Realna vrijednost dolara, koja je pokrivena ekonomskim i
financijskim potencijalom zemlje, znatno je manja nego što je to njegova
proklamirana kupovna moc. To pruža Americi mogucnost da za novac
koji nema realno pokrice, prelijeva sebi goleme resurse koji pripadaju
drugim zemljama. Glavna americka roba na kojoj ona najviše “zaraduje”
na svjetskom tržištu, nisu ni tehnika ni strojevi, vec papirnati dolari s
umjetno podignutim kursom kupovne moci. Kao što ispravno primjecuje
poznati srpski publicista Dragoš Kalajic: “Dolari su samo komadici papira
koji nose na sebi znake praznih platežnih obecanja. Medutim,
proizvodaci ovih papira i trgovci dugovima se i danas besplatno koriste
48 Literaturnaia Rossiia, 8. 1. 1993.
49 Trilijun - tisucu milijardi (1.000.000.000.000)
bogatstvima, uslugama i radom covjecanstva koje je prinudeno da se
povinuje velikom blefu”.48
Americki financijski sistem je tako postavljen da stalno balansira na
rubu dužnicke provalije. Svi žive na dug, pocevši od velikog dijela casnih
Amerikanaca, zakljucno s americkom državom.
Osamdeset posto Amerikanaca kupuje kuce, automobile, strojeve i
druge robe na kredit za trajnu uporabu. Pocetkom devedesetih godina
iznos potrošackih kredita, tj. osobne zaduženosti Amerikanaca, iznosio je
oko jedan trilijun dolara. Još je veca, gotovo enormna, unutrašnja
zaduženost americke države - ona prelazi tri trilijuna dolara.49
Veliki dio socijalnih programa i vojnih rashoda financira se na racun
unutrašnjih zajmova. Opca zaduženost države i fizickih osoba u Americi
iznosila je pocetkom devedesetih godina cetiri trilijuna dolara, ili 80 posto
nacionalnog brutoproizvoda zemlje. Postojao je i vanjski dug od 559
milijardi dolara. Na osnovu cega se uzima tako golemi zajam? Ocito ne
na racun unutrašnjih mogucnosti Amerike vec na racun vještog
manipuliranja i umjetnog održavanja visokog kursa dolara. Jer, za svoje
papirnate dolare Amerikanci dobivaju sasvim realne sirovinske i robne
resurse. Ovakvo stanje je podnošljivo sve do prve panike na burzi kada
ce se golema masa vlasnika dolara pobrinuti da ih se brzo oslobodi
shvacajuci njihovu realno nižu pokrivenost, što ce izazvati lancanu
reakciju u cijelom svijetu. Mnogi zapadnoeuropski financijeri svjesni su
ovog problema, premda se boje to otvoreno priznati da ne bi izazvali
upravo takvu paniku koja bi razrušila zapadni financijski sustav utemeljen
na dolaru.
Financijski sustav SAD-a i zapadnih zemalja stalno se nalazi na
rubu propasti. U specijalnom priopcenju Medunarodnog monetarnog
fonda (MMF) govori se da su samo od 1980. do 1996. godine 133
države, ili tri cetvrtine svih clanica MMF. preživjele, u krajnjoj liniji, jednu
ozbiljnu krizu bankarskog sustava koja se sastojala, prije svega, od pada
tecaja dolara i »bijega od dolara«.
U dokumentu je naveden popis od 36 država u kojima se, prema
mišljenju autora, bankarski sustav nalazio u teškoj krizi: Argentina (tri
krize), Benin, Bugarska, Kamerun (dvije krize), Centralnoafricka
Republika, Cad, Cile, Kongo, Ekvatorijalna Gvineja, Estonija, Finska,
Gvineja, Jordan, Kuvajt, Letonija, Libanon, Liberija, Litva, Makedonija,
Malezija, Meksiko (dvije krize), Nigerija. Norveška, Panama, Filipini, Sao-
Tome i Principe, Senegal, Somalija, Južna Afrika, Španjolska, Švedska,
Tanzanija, Tajland, Turska (dvije krize), Urugvaj, Venezuela.
50 ........ (PROCEEDINGS), 14. 4. 1993.
51 Isto.
U izviješcu se spominju i SAD koje su se 1980. godine suocile s
ozbiljnim teškocama u bankarskom sustavu i stoga morale zatvoriti 2537
bankarsko-financijskih ustanova.
Nakon poznate meksicke krize iz prosinca 1994. godine postavilo
se i ozbiljno pitanje . stabilnosti i otvorenosti nacionalnih bankarskih
sustava. MMF je specijalno razradio takozvani sustav ranog predvidanja
mogucih velikih kriza. Za «spašavanje dolara» MMF je formirao posebni
fond od 50 milijardi dolara za zemlje gdje se pojavi prijetnja «bijegstva»
od ove valute.50
Ka ocuvanju vrijednosti dolara, tj. sustava svjetskog parazitizma
judejsko-masonske civilizacije, stoje židovski bankari. Kao što sam vec
rekao, temelje sustava je položio židovski bankar Rotšild. Ovaj financijski
mešetar je ovako objasnio suštinu svoje prijevare: «Novac je za mene
regulator materijalnih resursa. Kontrolirajuci tokove i medusobne odnose
vrijednosti valuta siromašnih zemalja, moguce je osigurati prebacivanje
resursa jedne zemlje u korist drage, pritom ne ulažuci nikakav poseban
napor. Zbog toga je potrebno stajati na raskrižju gdje se slijevaju potoci
zlata i ciniti da njegov veci dio potece na tvoju stranu».
Od druge polovine XIX. stoljeca Rotšildi su neslužbeno poceli
kontrolirati cijene zlata, a od 1919. godine ova kontrola je zadobila
službeni status. Sve do danas, dva puta dnevno, predstavnici pet
vodecih židovskih kompanija za trgovinu dragocjenim kovinama okupljaju
se u zdanju banke Rotšildovih u Londonu, kako bi odredili cijenu zlata.
Oni se rasporeduju po kutovima jedne prostorije i, pod kontrolom
predsjedavajuceg trgovacke kuce Rotšild, odreduju srednju vrijednost
izmedu prodajne i kupovne cijene - to je takozvani «londonski fiksni
tecaj». Na svakom stolu stoji minijaturna britanska zastava «Union
Jack». Konacna cijena zlata odreduje se tek onda kada se svih pet
zastavica nadu u horizontalnom položaju, na taj nacin sudionici skupa
tradicionalno izražavaju svoju suglasnost. Najvece svjetske banke i
tvrtke za proizvodnju zlata vec mnogo godina primjenjuju londonski fiksni
tecaj kao polaznu tocku za odredivanje vlastite cijene zlata.51
Kontrola židovskog kapitala nad svjetskim financijskim sustavom
pocela se realizirati stvaranjem burze Rotšildovih; pocetkom XX. stoljeca
bila je ojacana stvaranjem Sustava federalnih rezervi koji omogucuje
židovskim bankarima da, usporedo s lopovlukom sa zlatom, pocnu i
lopovluk s internacionalizacijom dolara i umjetnim podizanjem njegove
vrijednosti. Kao što je poznato, prvi takav pokušaj židovskih bankara
završio se užasnim krahom - Velikom svjetskom krizom koja je
upropastila milijune ljudi i uništila cijele grane gospodarstva. Industrijska
52 Cit. po: ......... .. M., ....... ......... ......, Buenos
Aires, 1957, str. 40.
proizvodnja u SAD-u i drugim zapadnim zemljama smanjila se dva do tri
puta, osudujuci tako na bijedu i glad milijune ljudi.
Medutim, nitko od organizatora ove afere nije propao. Rotšildi,
Varburzi, Kun, Leb i drugi židovski bankari samo su povecali svoj imetak
i u bescjenje dobili mnoga poduzeca koja su bankrotirala. Kao što je
priznao jedan od židovskih bankara, nevolja, bijeda - to je životna
sredina za stvaranje židovskog materijalnog stanja: “Naše zlatno tele se
ne hrani stvaranjem bogatstva niti njegovim korištenjem, vec, prije
svega, njegovom mobilizacijom koja je duša špekulacije. Što više
bogatstvo prelazi iz ruke u ruku, tim više od njega ostaje kod nas. Mi
smo posrednici koji primaju narudžbe za sve novcane operacije ili, ako
hocete, mi smo carinici koji kontroliraju svaki djelic zemaljske kugle i
uzimaju carinu od svakog premještanja anonimnog kapitala koji se seli,
bilo da je rijec . prijenosu novca iz jedne zemlje u drugu, ili .
promjenjivosti tecaja. Spokojnom, dosadnom, jednoobraznom napjevu
procvata mi pretpostavljamo strasne i uzbudene glasove rasta i opadanja
tecaja. Da bi se probudili ovi glasovi, ništa ne može da se usporedi s
revolucijom ili ratom, što je jedno te isto. Drugo, revolucija slabi narode i
cini da se manje suprotstavljaju stranim poduzecima”.52
Posljednji cin, koji je konacno predao medunarodni financijski
sustav u ruke židovski bankara, jest stvaranje Medunarodnog
monetarnog fonda i Svjetske banke. Židovski bankari su na taj nacin
osigurali primat kao glavni regulatori svjetskih cijena, a takoder su postali
najmocniji zelenaši (“trgovci novca”) na razini cijelih država.
Koristeci se ovim prednostima, SAD i druge zapadne zemlje
stvorile su specijalni instrument za preraspodjelu resursa drugih država u
svoju korist namjerno znatno smanjujuci cijene sirovina i goriva koje
dolaze iz treceg svijeta.
Eksperti OUN-a su više puta upozoravali da su realni troškovi
zemalja u razvoju za dobivanje sirovina i goriva, ukljucujuci i pratece
ekološke aspekte, znatno viši od svjetskih cijena koje su za njih
odredene.
Snižavanje cijena ostvaruje se na racun mizernog placanja radnika
koji ostvaruju dohodak (placaju se cesto i po nekoliko puta manje), kao i
na racun ignoriranja gubitka koji se nanosi prirodi zemlje izvoznice
sirovina. Prema podacima medunarodnih organizacija, poduzeca
zemalja u razvoju koja izvoze svoje proizvode izvoze u zapadne zemlje,
morala bi potrošiti samo na mjere za zaštitu životne okoline desetine
milijuna dolara više ukoliko bi se morala pridržavati ekoloških normi
propisanih u SAD-u.
Još jedan od instrumenata za obaranje cijena su unutrašnje
subvencije poljoprivredi SAD-a, posebno za proizvodnju, koja je skupa
kako sa ekološke tako i s ekonomske tocke gledišta. Danas SAD
ostvaruje veliki višak proizvedenih žitarica što ima depresivan utjecaj na
svjetsko tržište prehrambenih proizvoda uopce.
Snižavanje cijena sirovina i goriva ostvaruje se proporcionalno
jacanju ekonomskog položaja zapadnog svijeta prema mjeri rasta
ekonomskog razvoja. Snižavanje cijena ne samo da ne ostaje na jednom
nivou, vec se stalno povecava. Cijene sirovina, s iznimkom nafte,
smanjile su se pocetkom devedesetih godina u apsolutnom iznosu.
Sredinom devedesetih godina indeks cijena sirovina UNKTAD-a je bio za
30 posto niži od srednjeg nivoa 1980. godine. Ova tendencija se
zadržala do danas, što je pojacalo siromaštvo i bijedu zemalja u razvoju
cijih više od milijardu gradana danas gladuje. Na taj nacin, kao što je
primijeceno u izvještaju Medunarodne komisije za životnu sredinu i
razvoj, “siromašne zemlje u razvoju prinudene su subvencionirati
bogatije uvoznike njihovih proizvoda”, a prije svega SAD.
Fenomen snižavanja cijena sirovina i goriva iz zemalja u razvoju
ima mnogo zajednickog s fenomenom sniženog kursa rublja u odnosu
prema dolaru, što je rezultat vješte manipulacije zakulisnih špekulanata
koji brane interese parazitskih mondijalistickih struktura Zapada.
Nepodnošljiv paradoks parazitizma SAD-a i cijelog zapadnog
svijeta sastoji se i u tome što, ne placajuci im dovoljno za sirovine i
gorivo, oni zemlje u razvoju dodatno opterecuju i ropskim dugovima koji
su devedesetih godina iznosili 1,3 trilijuna dolara. U mnogim zemljama
godišnje placanje kamata i samog duga prelazi opcu svotu nove pomoci i
novih zajmova dobivenih za to vrijeme. Otplate dugova cine gotovo 25
posto izvoza ovih zemalja.
Sjedinjene Americke Države i druge zapadne zemlje kroz svoje
financijsko-kreditne organizacije ostvaruju totalnu kontrolu nad cijenama,
zakulisno stimuliraju konkurenciju i razdor medu zemljama-dužnicima
primoravajuci ih da snižavaju nadnice za rad kako bi smanjile troškove
proizvodnje. Prema podatcima koje navodi dobitnik Nobelove nagrade za
mir B. Lajn, uvodenje nove ekonomske strukture, koja se odnosi na više
od 70 zemalja, snizilo je realno place u usporedbi s prijašnjima za 30-90
posto. Pljacka zemalja u razvoju od strane SAD i njenih zapadnih
suboraca zbog toga vodi tome da u zemljama u razvoju samo od gladi i
bolesti umiru desetine milijuna ljudi. Prema službenom izvješcu UNICEF-
a, svake godine, kao posljedica dužnicke krize, umire pola milijuna djece.
Jedno od glavnih sredstava za prelijevanje resursa iz drugih
zemalja u Ameriku jesu transnacionalne korporacije koje su po
financijskoj moci i razmjerima djelatnosti prave imperije. Transnacionalne
korporacije su gotovo identicne pojmu najkrupnijih korporacija SAD-a
53 Investir, 5. 1. 1994.
koje imaju filijale u desetinama zemalja svijeta. Njihov ekonomski
potencijal je ogroman. One ostvaruju više od polovine nacionalnog
proizvoda zemlje, a njihovi vlastiti financijski resursi su tri do pet puta
veci nego kod centralnih banaka i medunarodnih financijskih organizacija
zapadnog svijeta.
Prelijevanje resursa drugih zemalja u korist Amerike
transnacionalne korporacije ostvaruju kako putem kontrole nad životno
važnim resursima zemalja u kojima razmještaju svoje filijale, tako i putem
prelijevanja kapitala i roba u Ameriku prema takozvanim transfernim
cijenama, a zapravo jednostavnom prijevarom.
Razina transfernih cijena po kojima se vrše obracuni izmedu
rukovodstva korporacija koje se nalaze u SAD-u, i njihovih filijala u
drugim zemljama, odreduju se potpuno proizvoljno, a zavisi samo od
interesa Amerike. Pomocu podizanja transfernih cijena odvija se
skriveno prelijevanje profita u americke banke iz filijala kompanija u
drugim zemljama u kojima sudjeluje lokalni nacionalni kapital zemlje.
Ova veoma raširena makinacija dopušta da se znatno smanji dio profita
koji se dijeli po dividendama i koji po pravdi pripada zemlji u kojoj
transnacionalna korporacija obavlja svoju djelatnost. Svjesno podignute
cijene koje placa filijala za dostavljene robe i usluge drugim ograncima
transnacionalne korporacije, omogucuje da se zaobidu valutna
ogranicenja, prepreke za repatrijaciju profita, koje se primjenjuju u
zemljama u cilju reguliranja platežnih bilanca. Primjenjujuci transferne
(špekulantske) cijene, tj. prilikom obracuna sa svojim filijalama, podižuci
cijenu roba i usluga, americke transnacionalne korporacije ostvaruju
dopunski profit mjeren stotinama milijardi dolara.
Još jedan izvor preraspodjele dohotka u korist SAD-a jest
smanjenje troškova na štetu radne snage u drugim zemljama. Cijene
radne snage u zemljama kao što su Meksiko, Brazil, Tajvan i Južna
Koreja su 9-10 puta niže nego u SAD-u, što omogucava SAD da preliju u
svoju korist znatan dio proizvoda koji pripada radnicima drugih zemalja.
Golemi izvor ekonomskog izrabljivanja parazitiranja SAD-a i drugih
zapadnih zemalja jeste narkobiznis. Svake godine se u zemljama koje
pripadaju židovsko-masonskoj civilizaciji “pere” 300 milijardi dolara
dobivenih od prodaje droge, a 90 posto od ovog novca se investira u
industriju ovih zemalja.53 Obicne banke nisu u stanju manipulirati tako
golemim svotama i, u pravilu, to realiziraju krupni židovski bankari,
najbliži suradnici MMF-a i Svjetske banke. Neefikasnost borbe protiv
droge u zapadnim zemljama objašnjava se osobnom zainteresiranošcu
ove elite za tu trgovinu. Kao što je primijetio direktor Medunarodnog
geopolitickog centra za narkotike, Alen Labrus: “Svaki put kada borba s
54 Isto; djelovanje zapadnih vlada i židovskih bankara u trgovini narkoticima
podrobno je opisano u knjizi: Dope, inc. Britain Opium war against the U.S.,
N.Y., 1978.
55 Isto.
drogom dolazi u konflikt s ekonomskim i geostrateškim interesima
zapadnih zemalja, bespoštedni rat koji su objavile njihove vlade
trgovcima 'bijelom smrcu', pada u drugi plan”.54
Židovski bankari financiraju operacije narkobiznisa u Latinskoj
Americi i Aziji, a prije svega u Kolumbiji i Burmi.
U vrijeme gradanskog rata u Nikaragvi americka vlada je
organizirala u toj zemlji proizvodnju i prodaju narkotika. CIA i poznati
“prijatelj Amerike” pukovnik North ne samo da su u cilju pružanja pomoci
nikaragvanskim kontrašima pokrivali trgovinu drogom, vec su i sami
organizirali njihove pošiljke iz Kolumbije u SAD.
Za vrijeme rata u Afganistanu CIA je iskoristila pakistanske
specijalne službe za slanje oružja afganistanskim pobunjenicima. U
obrnutom smjeru suradnici CIA-e su vec odvozili opijum koji su pretvarali
u heroin u 200 tajnih laboratorija u Pakistanu. Na taj nacin, uz pomoc
americke vlade proizvodnja opijuma u Afganistanu je porasla izmedu
1980.-1994. godine s 200 na 3000 tona, tj. 15 puta.55
|