Neke stvari se nikada nece promeniti: sve ono dobro sto studije i univerzitet mogu i treba da donesu, i dalje su
preko potrebne. Koncentrisan i sistematican pregled igre u okviru profesije, svakodnevno susretanje sa okolinom
ljudi slicnih interesovanja i napora da nesto dostignu nikada ne moze da steti.
Medjutim, u poredjenju sa situacijom od pre nekih 15-20 godina, situacija izgleda da se asimptotski priblizava ovome
sto je opisao Ivan Dimkovic u
http://www.elitesecurity.org/t303631-0#1813156.
U eri interneta u kojoj je sasvim lako otici do sajta MIT-a ili Stanford-a, pogledati kompletan kurikulum (listu tema
obradjenu u okviru kursa/predmeta), skinuti konkretna predavanja, ici po listi i sam pretrazivati po google-u, pronaci
kompletne (besplatne) e-knjige...sve je lakse i lakse dostici nivo kvaliteta dovoljan da se opstane u softverskoj
profesiji.
Jedna jako bitna kvaka 22 u takvom scenariju (samo-obucavanje) je da covek bude izuzetno self-driven, koncentrisan,
uporan, a jako moze da pomogne okruzenje (porodica, prijatelji, elitesecurity.org) koje je izuzetno informisano u nekoj
struci i voljno da pomogne i usmerava. Licni drajv za postignucem i majstorstvom, i zelja da se nesto kreira i ozivi je ipak
najpresudnija stvar bez koje ne vrede nikakve diplome.
Cak i tada, poseban motiv za kvalitetnim ucenjem u jedinici vremena je ispit koji te ceka na kojem moras da nesto pokazes
da znas, tako da stari fakultet koji znamo jos uvek moze da bude konkretna obaveza koja stimulise na postignuce.
Pozitivni uticaj fakultetskog obrazovanja je daleko cesci tamo gde je to obrazovanje kvalitetnije, modernije, i u tesnijoj
sprezi sa vrhunskom industrijom, nego kod nas gde je cak i u dobra vremena u kojima je kvalitet predavanja bio daleko
bolji nego danas bilo potpuno moguce da se kroz isti fakultet pored genija provuce i balvan koji ce posle diplomiranja sasvim
zadovoljno decenijama vegetirati u profesionalnom smislu.
Slozio bih se i sa stavom da je sama disciplina programiranja u nekom programskom jeziku neka vrsta zanata, ili vestine
(skill). Nisam, medjutim, veliki optimista u pogledu krajnjeg dometa tako gradjene karijere, niti mogu da predvidim hoce li
se samo takvim pristupom moci ziveti spokojno ceo radni vek kao sto su nasi stari mogli da budu recimo metalostrugari,
ili postari, ili geometri ili sta vec i tako pedeset godina od zavrsetka skole pa sve do penzije. Ne mislim pritom na usvajanje
novih programskih jezika, nego na uzak fokus na cisto implementiranje programa.
Da bi covek sebi otvorio puteve licnog razvoja, i da bi mogao da se grana i raste kao drvo u prirodi (umesto kao bonsai u
saksiji) na programiranje bi valjalo da ga goni nesto drugo nego puko kucanje linija koda, a to nesto mora da bude vise od
pukog zanata - zelja, vizija, ljubav, nesto sto zivis, dises, sanjas, sto mora da ti ide dobro inace ti nisi dobro. Da li su u pitanju
igrice, programi za MRI imaging, audio ekvilajzer, molekuli organskih jedinjenja,...bez tako nekog interesovanja mislim da se
ne stize mnogo daleko.
U industriji, takav pristup je dovoljan da se radi eventualno neki QA u nekoj firmi (za obicno relativno skromne pare), i obicno
se time bave ili keve koje zele da po isteku radnog vremena zakljucaju i svoj profesionalni interes u ladicu do sutra ujutro, i
otrce kuci da se bave decom i porodicom, i/ili bivsi iskusni softver inzenjeri koji nemaju vise istu volju, energiju, drajv da se mlate
sa bagovima, a pritom imaju camac/jedrilicu, unucice, dobro drustvo za karte i pice, lovacke pse koje gaje, i par godina do penzije.
[Ovu poruku je menjao milanche dana 05.01.2008. u 07:42 GMT+1]