Evo jedne diskusije o uslovma za kontakt sa vanzemaljskim civilizacijama i potencijalnom rešenju Fermijevog paradoksa:
http://www.astronomija.co.yu/t.../gde_su/gde_su_vanzemaljci.htm
Evo jednog dela teksta koji predstavlja najčvršće argumentovani scenarijo koji je astrobiologija ponudila do danas tzv. model faznog prelaza:
"Rešenje o kome je reč je kasnije u astrobiološkim krugovima označeno kao model faznog prelaza (engl. phase transition model - PTM), a predložio ga je 1999. godine Džejms Anis (James Annis), astrožičar sa Fermilaba, SAD. U osnovi, sva ranija razmatranja su se prećutno oslanjala na pretpostavku o uniformnoj raspodeli vanzemaljskih civilizacija, prema njihovoj starosti. Međutim, nova saznanja teže da opovrgnu validnost ove pretpostavke, u korist više katastro_čke tačke gledišta. Za početak, Lajnviver (Lineweaver) je 2001. pokazao (i to je jedan od kamenova temeljaca savremene astrobiologije) da ne bi trebalo da je raspodela terestrijalnih planeta (kao potencijalnih habitata za život kakav znamo) po starosti uniformna. Polazeći od obogaćenja metalima, kao preduslova za formiranje takvih planeta, Lajnviver je izveo zaklju čak da je u Galaktičkoj nastanjivoj zoni (Galactic Habitable Zone - GHZ), koja je pojas unutar galaksije u kome je moguće da zvezdani sistemi imaju nastanjive planete, prosečna starost svetova nalik Zemlji 1.8 milijardi godina veća od starosti naše planete. Ako je tako, pitanje vanzemaljskog odsustva još više dobija na težini i ne-uniformna slika našeg kosmičkog okruženja, naročito u vremenu, postaje opravdanija.
Međutim, ono na čemu se bazira PTM je jedna druga prirodna ne-uniformnost, koja je u novije vreme naročito privukla pažnju astrožičara. Naime, stopa gama bljeskova (engl. Gamma-Ray Bursts - GRBs) opada brzo sa protokom kosmološkog vremena. Ona danas iznosi otprilike jedan bljesak po galaksiji, na nekoliko stotina milliona godina. U prošlosti je, međutim, ova stopa bila daleko veća, dostižući čak jedan bljesak po galaksiji, na svakih milion godina [4]. Č injenica zbog koje ova priča postaje interesantna sa stanovis_ta astrobiologije i SETI projekta jeste to da GRBs predstavljaju eksplozije koje emituju ogromne snage letalnog gama - zračenja, tako da, bilo gde da se dogode u galaksiji, u stanju su da sterilišu sve planete koje se nađu unutar konusa najintenzivnijeg zračenja. Anis čak tvrdi da ni noćna strana ovih planeta ne bi mogla biti utočište životu, jer bi nastupilo gotovo potpuno uništenje ozonskog omotača i niz sekundarnih štetnih efekata [4]. Jedan globalni ragulacioni mehanizam je, dakle, ustanovljen. U ovom scenariju, verovatno je da nigde u Univerzumu još uvek i nema starih civilizacija i da tek sada, kada je stopa GRBs pala na nešto skromniji nivo, život koji se začne na nekoj planeti ima dovoljno vremena da se razvije u kompleksnije forme, pre ponovne katastrofe. Drugim rečima, tek sada civilizacije u razvoju imaju vremena da dostignu fazu interstelarnih putovanja, kada postaju imune na izumiranje. U trenutku kada je ova faza postignuta, tj. kada prosečna vrednost perioda relaksacije izmedju katastrofa dostigne kritičnu vrednost (što se dešava širom Univerzuma u istom kosmološkom trenutku), član L u Drejkovoj jednačini, koji praktično označava trajanje civilizacije, doživljava skok sa neke konačne vrednosti, na beskonačnost i Razumni Univerzum, prema ovoj teoriji, doživljava astrobiološki fazni prelaz. Primetimo na kraju i to da je prividno odstupanje PTM od Kopernikanskog principa, tj. zaključak da mi živimo u jednom posebnom trenutku u vremenu, zapravo posledica posmatračkog selekcionog efekta: da nije tako, mi ne bismo bili u stanju da sedimo ovde i to konstatujemo.
Dakle, prema najčvršće argumentovanom scenariju koji je astrobiologija ponudila do danas, tj. prema modelu faznog prelaza, najverovatnije je da baš u ovom trenutku, na mnogim planetama Mlečnog puta, postoje civilizacije na sličnom stupnju razvoja kao i naša, koje polako počinju da guraju svoje granice dublje u kosmički komšiluk, nastojeći da upoznaju svoje susede..."