hmm, ovakve teme iskoče svakih nekoliko godina, kada polupismeni mediji prenesu da će NASA da se vrati na Mesec za par godina ili će Elon Mask da kolonizuje Mars.
Nije pitanje samo novca koji je potrebno izdvojiti za program takvog obima. Uporedite koliko je (stručnih) ljudi radilo za NASA, izvođaće i podizvođače tokom šezdesetih a koliko ih sada imaju. Tada su obrstili gotovo sav ljudski kadar koji su mogli a koji nije bio iza “Gvozdene zavese”. Čak je i jedan inženjer iz Niša, Srbislav Živanović radio na Apolu, tačnije roveru za vožnju po Mesecu dok je bio zaposlen u Bell laboratorijama (ljudi danas firmu uglavnom znaju kao proizvođača helikoptera).
SAD danas ne ume da napravi Saturn 11 iako imaju sve planove jer su divizije inženjera koji su u tome učestvovale ili u staračkim domovima ili pod zemljom. Postoje milijarde sitnica kojih nema u knjigama i udžbenicima a koje se stiču iskustvom i prenose od inženjera do inženjera. Da bi se obnovio takav sistem potrebne su godine ulaganja i konstantan priliv projekata. Za više informacija o tome koliko je gradnja raketa kompleksan problem prelistajte stare brojeve stručnog časopisa Missiles and Rockets, ima ga u internet arhivi. Ili nađite englesku verziju knjige Rakete i Ljudi Borisa Čertoka (jedan od zamenika Sergeja Koroljova) za detaljan opis sovjetskog kosmičkog programa.
SLS košta koliko košta jer je Obama prvo ubio Ares rakete koje su mogle da obave posao ali im je trebala nova infrastruktura, tj. nisu mogli da koriste onu zaostalu od Saturna 11. Otud SLS koji je mogao da koristi hangare, infrastrukturu za testiranje raketnih motora i drugo. Ne postoji dugoročna strategija već svaki predsednik kreće od nule što samo uvećava troškove. Korupcija i naduvavanje troškova je način subvencionisanja svih američkih tehnoloških kompanija. Njima je omiljen posao da im neko da da naprave dva prototipa nečega za nekoliko milijardi dolara, država odustane jer je serijski model užasno skup ili promene parametre letelice koja im treba i ceo cirkus počinje iz početka. Da je američko ministarstvo odbrane kompanija, revizori bi ga odavno ugasili. Tehnologije potrebne za lansiranje masivnih tereta postoje preko pedeset godina, međutim to je manje isplativo od gornjeg modela poslovanja.
Izuzimajući tehnički izvodljive ali megalomanske projekte tipa Orion ili fantazije Vladimira Čelomeja ala UR700 nosivosti 1200 tona čijom bi eksplozijom Bajkonur sa okolinom ličio na mapu za STALKER najveći u potpunosti osmišljeni projekat rakete je Morski Zmaj (Sea Dragon) koji je osmislila američka mornarica. Ideja je da se cela raketa dovuče brodom do ekvatora, uspravi, napuni gorivom i teretom i lansira. Princip rada je realan jer je testiran na manjim modelima raketa, Sea Bee i Sea Horse.
Sea Dragon je predstavnik “ big dumb ” koncepta rakete, koji je omogućavao nisku cenu lansiranja, jeftinu proizvodnju I nosivost od 550 tona tereta u nisku orbitu (valjda do 180km visine). Pošto su tada sve pare bili usmerene u Apolo, nije imao nikakve šanse.
Ako se želi višekratna letelica (višekratna – sve što ode u svemir se I vrati, ne ovo što Mask prodaje kao višekratno) isto je bilo na desetine projekata. Prvi ozbiljan je bio jedan od učesnika u tenderu za izradu šatla.
Krajsler SERV je nudio mogućnost slanja oko 60 tona tereta u nisku orbitu ili dodavanje eksternog kosmičkog aviona za transport posade na vrh kargo dela, ako je to bila misija. Ni on nije imao nikakve šanse, astronauti su se plašili da neće biti potrebni ako većina tereta može da se lansira bez njih.
Ono što je na kraju napravljeno je loš kompromis oprečnih zahteva I smanjenog budžeta.
Premotajte priču par decenija unapred I dobićete višekratnu suborbitalnu letelicu McDonnel DC-X. Bilo je potrebno svega nekoliko ljudi za pripremu I lansiranje iste. Ni za nju nije bilo interesovanja. Nije mogla da uposli armiju stručnog osoblja koja je bila neophodna za iste radnje na šatlu.
Podseća li vas ova priča na priču o tabletima koji su nastali kada je Sveti Steva predstavio iPad, iako je npr. AtariST pad postojao još 1990?
Što se tiče transporta kosmonauta od Zemlje do Meseca, hardver koji to može da obavi pravi više kompanija i konzorcijuma. Tu je jedini problem pitanje novca.
Većina koncepata naseobina na mesecu koristi ideje koje su prežvakane unedogled u zadnjih 70 godina. Najnovije zajebancije sa modulima na naduvavanje (koji onda treba da izdrže par metara materijala iznad sebe kao zaštitu od radijacije) i 3d štampanim objektima (u onoj prašini) su zabavne za čitanje ali nerealne po pitanju realizacije.
Istina je da postoje stotine i stotine kubnih kilometara stambenog prostora na Mesecu koji zahteva minimalna ulaganja kako bi mogao da se koristi. Ako je neko čitao Kapiju Frederika Pola znaće na šta aludiram. Postoje stotine satelitskih snimaka površine Meseca (i Marsa) koji sadrže otvore, rupe za ulazak u tunele koje je davno izdubila lava. Nije slučajno da ESA (pretpostavljam i druge agencije) organizuje speleološku obuku astronauta. Ne mora to da bude neka megalomanija tipa Odiseje 2001, dovoljan je jedan prosečan lift nosivosti od 1000kg koji bi spuštao opremu od sletilišta do poda tunela. Nema problema sa radijacijom, meteorima a pretpostavljam da je i problem sa prašinom ako ne u potpunosti eliminisan onda znatno umanjen.
U knjizi A Case for Mars Robert Zubrin daje više primera kako se može opstati na Marsu korišćenjem lokalnih resursa. Pošto su i na Mesecu otkrivene zalihe leda u više kratera, većina stvari koje važe za Mars važe i za Mesec. U tunelima se mogu graditi klasične zgrade, od cigala proizvedenih od lokalnih materijala (jednostavnije, manje se kvari od 3D štampača), isprskanih plastikom spolja i iznutra i vratima. To je ako nećemo da se zezamo sa atmosferom u celokupnom tunelu, što je svakako priča za neku narednu fazu.
Glavni problem sa Mesecom i Marsom je niska gravitacija i slabljenje koštanog sistema nakon nekoliko meseci. Dugoročno gledano Venera i Merkur su po tom pitanju bolje rešenje.