Do 30. godine ili tako nešto ne treba izgoreti na glavnom poslu, tu se obično u ozbiljnijim firmama prave "sprintovi" po 2 do 4 sedmice (može i drugačije, zavisi od firme i tipa projekta, ali nekoliko firmi koje znam rade na 2 sedmice), dobiješ šta treba sve da uradiš za te 2 sedmice, pa lepo rasporedi vreme.
Sad, možeš k'o manijak da radiš 25 sati dnevno i da uradiš posao za par dana, napravićeš problem drugima da moraju da budu vredniji ili će ti prebaciti deo posla ostalih članova tima ili...
Ko je postao pametan na vreme, razvlači lepo posao, tj. radi ga normalnim tempom da ne izgori, a ako ima volje i energije, van radnog vremena radi sa strane nešto privatno. Dakle, em van posla radi nešto drugo, em dobije dodatnu lovu za taj posao, pa je zadovoljstvo dvostruko, jer nema te firme gde će za duplo brže urađen posao dobiti duplo veću platu.
A ko se zaleteo u početku da se dokazuje pa su svi oko njega navikli da radi 5 puta više nego ostali, najbolje da promeni firmu, jer kad 100 puta uradite ogroman posao, ne možete 101. put da uradite upola manje, odmah će svi pa i nadređeni reći da zabušavate i da nešto nije u redu sa vama.
Retke su firme gde će nadređeni praktično da vam naredi da usporite, jer zna da ćete im biti potrebni sveži i odmorni kad projekat bude pri kraju i kad je potrebno biti svež i odmoran ako dođe do nepredviđenih komplikacija ili tada bude potrebno raditi i koji dan prekovremeno.
Na glavnom poslu se treba probijati po vertikali, pokazivati organizacione sposobnosti, usavršavati se za vođenje timova i projekata i sl., završiti neke sertifikate, jer ko do 40. ne napreduje do nivoa da ne fizikališe sa elementarnim kodom, nagrabusio je pošto se tehnologije brzo menjaju i sve napreduje daleko brže nego pre 15-ak godina, a i brže se umaramo i sporije se oporavljamo kad preteramo sa poslom nego oni koji su upola mlađi.
Blessed are those who can laugh at themselves, for they shall never cease to be amused.