Citat:
markom:Čisto radi radoznalosti... Koliko su uobičajene MPLS interkonekcije? Moje iskustvo je da sem „opcije A“, malo ko to radi...
U poslednje vreme sve cesce, jer jedan operater - cak i da ima sopstveni medjunarodni backbone - ne moze da pokrije uvek pristupni (access) deo mreze. Kako god okrenes fali mu lokalna petlja do korisnika. I tu se MPLS interconnect dobro uklapa. Time se zaobilazi i mnogo drugih prepreka, poput visokih cena lokalnih linkova, zakonske regulative u pojedinim zemljama i sl. A lokalnom operateru se, opet, nudi da korisnicima na teritoriji svoje zemlje prodaje L3 VPN usluge ka inostranstvu, a ne da bude samo preprodavac tudjih servisa. Tako da je takva interkonekcija dobitak za obe kompanije.
Opcija A je jos uvek dominantna. Ljudima valjda najlakse da je konfigurisu, nema previse petljanja sa razlicitim RD/RT parametrima, omogucava visok stepen kontrole, kao i neke dodatne stvari (tipa CoS po sub-interfejsu u tacki interkonekcije (NNI)) itd. U firmi gde radim za sve interkonekcije se trenutno koristi upravo opcija A, mada smo vise puta razmatrali da predjemo na opciju B na NNI koji imaju puno sub-interfejsa. Za opciju C nisam jos uvek cuo da je neko koristi, verovatno zato sto zahteva dosta rekonfiguracija u mrezi (npr. da ukljucis send-label (RFC3107) na IBGP sesijama ka PE ruterima itd.), a u odnosu na B i ne donosi previse prednosti.
Inace, slican koncept koristimo i za L2VPN (E-LINE i E-LAN): dve mreze se povezu jednim GE (ili 10GE) trunkom, na kome se definise po jedan VLAN po korisniku, a onda se sa svake strane nezavisno uspostavljaju pseudolinkovi (pseudowires, E-LINEs). Opet slicno opciji A.