Yup, slažem se sa svim tim što si napisao, ali ... :-)
Poenta je što je ET koncept s kojim se tek počelo, znači pričati o nekakvom smanjenju kvota je besmisleno, kad je trgovina tek otpočela. Svako normalan ima dozu sumnje, ali ono što je dobro u celoj metodi je da se pravi razlika između različito razvijenih zemalja i njima NIJE dozvoljeno da međusobno trguju.
Znači, ne može Srbija da proda Nemačkoj nikakav virtuelni kredit, pošto ga Srbija ni nema! Ono što može je da Nemačka uloži par miliona Evra u instalaciju raznih filtera na naše termoelektrne ili rafineriju u Pančevu, što bi smanjilo naše emisije, a Nemci bi mogli na osnovu toga da manje smanje svoje emisije. Kad pogledaš na duge staze, smanjenje je u principu isto, ali je nerazvijenim zemljama omogućeno da učestvuju u sveukupnom smanjenju, bez dodatnih troškova.
Sa druge strane, ako imaš termoelektranu u Nemačkoj koja ima kredit za 150 tona (lupam) CO2, a emituje samo 100, ona može da proda preostalih 50 termoelektrani u Švedskoj, gde je recimo bilo hladnije, pa je trebalo više grejanja nego te godine u Nemačkoj. Znači, ne prodaje Nemačka Švedskoj, već firme. E, sad... Sledeće godine kad dođe raspodela kredita, TE u Nemačkoj neće dobiti opet 150 tona, već samo manje - zato što ranije nisu potrošili kredit za koji je procenjeno da im treba. Znači sama trgovina je samo donekle isplativa finansijski, zato što treba uzeti u obzir i posledice trgovine na poslovanje sledeće godine. Recimo da dotična TE potroši sve svoje kredite - u sledećem trading periodu će, bez obzira na sve, dobiti manju alokaciju zbog rigorozne kontrole.
Rigorozna kontrola uopšte nije uporediva sa bankarskim nadzorom koji, efektivno, nije postojao. Da bi svaka instalacija dobila dozvolu da emituje bilo koji od 6 GHG gasova, mora da ima strog sistem kontrole i nadzora. Svake godine se izdaje izveštaj o emitovanju, a oni koji to ne učine u roku, ostaju bez dozvole, a oni koji premaše, dobijaju finansijske penale.