Citat:
Najgore je ako prodaješ tuđu robu. To je u praksi neizvodljivo a da se ne ogrešiš o neki zakon a opet da to iole liči na e-poslovanje.
U inostranstvu je u svakom slučaju izvodljivo jer ne postoje ograničenja stranim preduzećima kako da posluju. Npr. preduzeće u inostranstvu može da napravi fakturu, ali da se roba isporučuje sa nekog drugog kraja svijeta sa otpremnicom od trećeg preduzeća.
U Srbiji je vjerujem dosta ograničeno takvo poslovanje. Ali ako bi se sastavio neki ugovor izmedu stranaka, moglo bi sigurno da se sprovede. Recimo sastavi se ugovor sa proizvođačem robe da nudi garanciju, a da isporučuje u ime preduzeća koje prodaje. Tako bi preduzeće A dalo punomoć preduzeću B da u njihovo ime isporučuje robu. Proizvođač šalje robu sa fakturom preduzeća A i svi kasiraju svoje provizije. To je vrlo uobičajeni način rada kad neki proizvođač radi preko preprodavaca i nema razloga za konkurencijom jer takvi proizvođači obično nemaju vremena da prodaju, već imaju vrijeme samo za proizvodnju robe.
Takav način rada se na Internetu naziva dropshipping.
http://en.wikipedia.org/wiki/Drop_shipping
Ali je uobičajeno svuda u Evropi i SAD da se na taj način radi i bez Interneta. Na primjer neko prodaje solarne panele nekom kupcu ili fabrici što će da postavi panele na svoj krov da bi prodavali energiju lokalnom energetskom preduzeću. Preduzeće koje montažira panele, ne prodaje panele, već ih poručuje od treće firme po povećanoj cijeni. Cijene su dogovorene s fabrikom, tako fabrika neće da se žali što su paneli skuplji, jer je sve dogovoreno. Paneli dolaze sa otpremnicom treće firme i tamo čak nekad stoji faktura montažerskoj firmi o cijenama panela. To je nebitno za konačnu fabriku, jer oni imaju ugovor sa montažerom i sigurno niko nema vremena u nekoj fabrici sa velikom površinom krovova da se bavi sa nekim sitnicama od par hiljada eura, jer paneli koštaju ukupno 200,000 eura, pa je i direktoru fabrike sasvim jasno da montažer mora isto tako da zaradi na toj prodaji. Ali na cijenu se ne pristaje iz nekih razloga direktne prodaje ili nedirektne, već zato što se takva investicija vrlo brzo isplati prodajom energije energetskom preduzeću i subvencijama od Evropske unije, a prije svega takve investicije su podržane od strane banke kreditima, pa tako niko ništa ne gubi i svi dobivaju.
Ako se takav sistem rada, sa ugovorima i dogovorima koristi, onda ne vidim zašto bi bio neki problem prodaje robe od trećeg lica, jer se kupac složio sa cijenom, a kompletna realizacija takve prodaje može ugovorom da se reguliše. Takav ugovor može da stoji na web sajtu ili se direktno prodiskutuje sa kupcem i onda potpiše.
Citat:
Jedna varijanta je da se ti pojaviš kao posrednik i da robu fakturiše pravi vlasnik a da ti dobiješ periodično svoju proviziju. Ko je to radio znaće da posle prvog ozbiljnijeg posla vlasnik robe pokuša da te izbaci iz igre.
Pa sa takvima ne treba da se trguje. Kad se traži proizvođač robe, onda se tačno definiše sa proizvođačem da je njemu na primjer ukupno zabranjeno da direktno kontaktira klijente od prodavca. To je jedan primjer, ali postoji mnogo primjera zašto se to ne bi isplatilo proizvođaču robe, a glavno je da proizvođač ima povećanu prodaju ako prodaje preko preprodavaca, znači ima prodaju koju inače ne bi imao i zašto bi onda uništio biznis takvog preprodavca?! Znači ako je proizvođač stvarno tako nekulturan i zavidan, onda sa takvim ne treba da se posluje.
Citat:
Druga je varijanta da ti trguješ u tranzitu. Roba ide od vlasnika ka kupcu a dokumentacija preko tebe. Kao da si ti kupio pa odmah prodao.
I sad o ovome možemo da raspravljamo 3 dana i mnogi mogu da me demantuju. Ovde nije samo problem kako organizovati "e" deo poslovanja već je uopšte problem kako to organizovati u realnom životu.
Recimo, prodaješ tuđu tehničku robu za koju moraš da ponudiš i usluge garantnog roka i servisa.
Ugovorima. Ako preprodavac ne pruža garanciju može da ugovorom sa kupcem dogovori ko pruža garanciju ili da dogovori gdje se tačno takva roba šalje na servis. Preprodavac može i da pruža garanciju direktno, pa kad dobije robu nazad, šalje proizvođaču na servis. Jer tako mnoge velike robne kuće rade, jer te robne kuće definitivno ne mogu da pružaju servis, ali primaju robu nazad pa šalju tom preduzeću koje će da pruža takav servis, a za kupca je to beznačajno ko to stvarno izvršava.
Ugovori se mogu vrlo brzo potpisati i putem Interneta prije poručivanja, znači elektronsko poručivanje može da znači da se pristaje na ugovor koji je definisan na web sajtu.